Tragično je što je rašireno mišljenje da bih se ja kao invalid trebao po čitave dane smješkati, i "razmišljati pozitivno", neovisno o tome kako se svi ostali ponašaju prema meni. Ako jednog dana zaista postanem frustrirani ogorčeni jadnik, to će biti zato što sam živio u društvu koje mi nije dalo priliku da budem išta drugo

Otkad sam počeo javno pisati o invaliditetu, puno dobronamjernih ljudi mi je reklo da će sve  biti u najboljem redu ako budem razmišljao pozitivno. Ne želim ovdje kritizirati te ljude, jer su, kako rekoh, dobronamjerni, a i znam da ima puno životnih situacija u kojima taj konkretan savjet drži vodu. Međutim, primijenjen na moju situaciju, kao i vjerojatno na situaciju puno ljudi poput mene, taj savjet naprosto promašuje metu, a ovaj tekst ću pokušati iskoristiti da dokažem zašto.

Razmišljati pozitivno - na silu

Za početak, taj savjet se često bazira na pogrešnoj pretpostavci da se ja "javno žalim" na svoj invaliditet i prateće probleme zato što nemam dovoljno samopoštovanja i samopouzdanja da ga  praktično rješavam, ili zato što sam "previše opterećen mišljenjem okoline o sebi". Takvoj osobi bi zbilja pomogao savjet da "razmišlja pozitivno", ali kod mene je situacija nešto drukčija. Osim toga, pomalo mi je iritantno to što svi oko mene u bilo kakav razgovor  o mojim problemima kreću od ideje da ja MORAM imati i SIGURNO imam problem sa samopoštovanjem, pa im onda moram dokazivati suprotno. Iritantno mi je zato što mi je to signal da je svima polazna teza za razgovor o invaliditetu neka rečenica poput "Svi invalidi imaju problem sa samopoštovanjem."

Pitam se zašto nikome od svih tih zagovornika "pozitivnog razmišljanja" nije palo napamet da neke stvari ipak ne ovise o meni i mom stanju duha, nego o tome ostavlja li mi ovo društvo dovoljno prostora da riješim neki problem

U trenutku dok ovo pišem, imam 31 godinu. Novinarske tekstove sam počeo pisati sa 28, a prvi tekst o invaliditetu sam objavio sa 29. Od onda do danas sam objavio nekih 20-ak analitičkih, a ponekad i dosta intimnih tekstova na tu temu. Ti tekstovi su ujedno i prva "društvena" stvar koju sam napravio, a da je vezana za invaliditet. Prije toga se tom temom uopće nisam bavio, a društvene probleme koje sam zbog invaliditeta imao, sam rješavao na licu mjesta, tražeći praktična rješenja i lukavstva. Tiho sam se infiltrirao u društvenu većinu stavljajući naglasak na one dijelove svoje osobnosti koji funkcioniraju neovisno o invaliditetu. Nasreću, moj oblik cerebralne paralize nije takav da bi me u tome sprečavao. Radio sam to na taj način baš zato što nisam htio hodati uokolo i izazivati praznu samilost ponavljajući "Oprostite, ja sam invalid!". Zanimljivo je da su se u tom periodu ljudi oko mene čudili tome što živim kao da i nisam invalid, i stalno su mi ponavljali da ja sigurno od nečega bježim, čim izbjegavam tu temu. Ta strategija se  ipak pokazala iznenađujuće uspješnom, do mjere da sam neko vrijeme mislio da imam  sve odgovore, i da mi invaliditet nije problem. Uspio sam normalno živjeti, izlaziti, putovati, završiti pravni fakultet, imati prijatelje, pa čak i djevojku, iako mi je borba za seksualni identitet bila teža od bilo čega drugog. Čisto sumnjam da bih išta od toga uspio da zaista patim od manjka samopoštovanja. Sumnjam i da bih bez samopoštovanja uspio pisati javne tekstove o bilo čemu.

Tabu invaliditeta

Počeo sam se javno baviti problemom invaliditeta, i narodski rečeno "kukati", prvenstveno zbog problema sa zapošljavanjem. Imao sam nevjerojatnu sreću da se zaposlim gotovo odmah nakon diplome, ali sam dobio radno mjesto na kojem sam bio tragično slabo iskorišten. Ne znam do kraja precizno zašto, ali mogu pretpostaviti da je to zato što nisu znali što bi s invalidom. Obzirom da sam, kao što je i red, startao kao pripravnik, nisam baš bio u poziciji da se mogu boriti za to da budem ozbiljno shvaćen kao školovani stručnjak za nešto. Ugovor mi nije produljen zbog krize, a vjerojatno i zato što su zaključili da im ne treba netko tko sjedi neiskorišten, a da mi prethodno nisu dali priliku da pokažem što znam. Tražeći novi posao sam se suočio s činjenicom da me poslodavci diskvalificiraju na prvi pogled, čim vide kako se krećem, i dobio sam dojam da je to problem koji je prekompleksan da bih ga riješio sam, koristeći nekakva komunikacijska lukavstva. "Pozitivan stav" kod traženja posla je zaista bitan svim ljudima, ali meni ne pomaže puno. Jednostavno zato što ja kad tražim posao najčešće ni ne dođem do onog trenutka u kojem poslodavac procjenjuje moj stav prema poslu, životu i okolini. On vidi invalida, i zaključuje da mu takav netko ne treba. Točka. Ja mogu biti najpozitivnija, najsposobnija osoba na svijetu, mogu biti sama reinkarnacija Alberta Einsteina, on to neće primijetiti, niti će ga zanimati.
Nakon svega toga, odlučio sam javno probiti "tabu invaliditeta" i pisati ne samo o zapošljavanju, nego i o brojnim drugim problemima koje sam uspješno riješio bez prevelike pomoći ovog društva. Smatrao sam i smatram da za takvo pisanje imam debelo pokriće. Pomalo je tužno, a usuđujem se reći i sramotno to što mi se sad odjednom javljaju ljudi koji iz mog javnog angažmana zaključuju da sam ja osoba koja previše kuka, i negativno percipira svijet oko sebe, da sam osoba koja je previše opterećena mišljenjem okoline, da sam osoba koja nema dovoljno vjere u sebe, i da bi sve bilo OK, samo kad bih ja hodao okolo smješkajući se kao da živim u Finskoj, a ne u Hrvatskoj.  Kad bih sve to bilo istina, ja bih svoj dosadašnji život vjerojatno proveo u nekom domu za osobe s invaliditetom, a vrhunac života bi mi bilo gledanje Sulejmana Veličanstvenog.

Na konkretan problem konkretno rješenje

Pitam se zašto nikome od svih tih zagovornika "pozitivnog razmišljanja" nije palo napamet da neke stvari ipak ne ovise o meni i mom stanju duha, nego o tome ostavlja li mi ovo društvo dovoljno prostora da riješim neki problem, ili ne. Pitam se zašto nitko u razgovoru o ovoj temi ne krene od toga da bi se u društvu nešto trebalo promijeniti, nego se uvijek sve svodi na to da ja moram raditi na sebi, i smješkati se jer nitko ne voli mrgude. Ja sam radio na sebi toliko da sam prvih 30-ak godina života imao normalan život, iako sam uvijek na nekom području plivao protiv struje. Mislim da je sad vrijeme da se i u mojoj okolini nešto pomakne s mrtve točke, i da još neki ljudi, a i institucije počnu malo raditi na sebi. Pitam se zašto sam 30 godina susretao ljude koji su mi prigovarali da o invaliditetu previše šutim, a sad kad sam progovorio, zamjeraju mi da previše pričam, i da nikad nisam sretan i zadovoljan.

Tragično je što živim u društvu koje bi se sa mnom znalo nositi jedino kad bih bio bespomoćni i beskarakterni jadnik

Ja sam inače praktičan čovjek. Kad imam konkretan problem, sklon sam traženju konkretnih rješenja koja su logički usklađena s problemom. Smeta mi kad mi dobronamjerni ljudi, u nedostatku pametnijih odgovora na praktična pitanja, sugeriraju da pobjegnem u neki izmišljeni, duhovni, pozitivni svijet, koji mogu stvoriti sam sebi u glavi. To je nešto što vjerojatno pomaže maloj djeci s invaliditetom, jer su djeca općenito sklona bježanju u svijet mašte. To vjerojatno pomaže i ljudima s mentalnom retardacijom koji nisu svjesni okoline u kojoj žive. To vjerojatno pomaže i onim invalidima koji su u tjelesnom smislu zaista potpuno bespomoćni, pa im se život silom prilika svodi na unutarnji svijet koji si sami stvore u glavi. Međutim, ja živim, i želim živjeti u stvarnosti, i mislim da mi ta mogućnost ne bi smjela biti uskraćena samo zato što ovo društvo nije naviklo na invalide koji imaju životno iskustvo, identitet, karakter i stav. Ako se prisilim da "pozitivno razmišljam" o stvarima koje po svojoj prirodi nisu pozitivne, izgubit ću sposobnost da ih praktično riješim.

Pohvala negativnom

A to što ni službene institucije ovog društva zapravo nemaju adekvatan praktični odgovor na neka od pitanja koja postavljam, ne bi smjelo značiti da se ja moram preseliti u svijet bajki da bi mi bilo lakše. To bi trebalo značiti da institucije moraju raditi na traženju tih odgovora, zar ne?
Tragično je što živim u društvu koje bi se sa mnom znalo nositi jedino kad bih bio bespomoćni i beskarakterni jadnik. Tragično je što je oficijelni stav društva prema invalidima takav da ih sve treba tretirati kao malu retardiranu djecu, i pričati im bajke da im bude lakše. Tragično je što ja tražim posao, a ljudi mi nude dudu varalicu. Tragično je što je rašireno mišljenje da bih se ja kao invalid trebao po čitave dane smješkati, i "razmišljati pozitivno", neovisno o tome kako se svi ostali ponašaju prema meni. Ja to neću. Ako će me netko zbog toga smatrati mrgudom, usuđujem se reći da je to njegov, a ne moj problem.
Ako ja jednog dana zaista postanem frustrirani ogorčeni jadnik, to će biti zato što sam živio u društvu koje mi nije dalo priliku da budem išta drugo.

Objavljeno: 22.03.2013