Ja sam manje vrijedna od ljudi koji hodaju! Tako se barem može iščitati iz (nepotpisanog) teksta "Emocionalni problemi invalida" objavljenog na web stranici rečene udruge iz Splita

Ne znam trebam li zahvaliti objavi na stranici Udruga osoba s invaliditetom Split na informaciji koja mi je nakon 12 godina sjedenja u kolicima dala odgovor. Pa ja sam totalna luzerica! Manje vrijedna od ljudi koji hodaju. Sve moje misli, postupci, svakodnevne obaveze, materijalna samostalnost vjerojatno je posljedica neke više sile. Ako ste osoba s invaliditetom i mislite da ste normalni. Sorry, vi ste ništa i živite samo zahvaljujući pomoći okoline. Što prije to prihvatite, jer nema smisla da se zavaravate!

Tako se barem može iščitati iz (nepotpisanog) teksta "Emocionalni problemi invalida" objavljenog na web stranici rečene udruge iz Splita.

Citiram: Razlikuje li se invalid od ostalih (ako smijemo reći: normalnih) ljudi?
Odgovor je nedvojben: Da! No, ne propustimo naglasiti kako postoji veliki broj osoba koje ne žele razmišljati o toj činjenici. Negiranje, koje je ovdje prisutno, čest je prijatelj niza činjenica u svezi s invaliditetom. Negiranje je uzrok zahtjeva raznih skupina za izjednačavanjem invalida s ostalim ljudima. Riječ može biti samo o istim pravima, ali o izjednačenju se ne može govoriti, jer se invalidi definitivno razlikuju od ostale populacije. Da to ne stoji apsurdna bi bila nastojanja tražiti pomoć i poseban tretman za invalida. Ponovno treba naglasiti da taj problem nije mnogima "sjeo" u područje objektivnog i očitog za zaključivanje.

Autoagresija u recesiji

Svaka osoba s invaliditetom koja je prihvatila svoje stanje svjesna je mogućnosti i ograničenja koja donosi njezin invaliditet. Upravo stoga ja sebi dajem pravo da gledam svoj život i osobnost normalnim. Ako sam ja prihvatila vas „normalne“ koji se zalijepite za fasade dok ja prolazim ulicom, kao da prolazi tenk, a ne ja u kolicima širine 60 cm, kako si vi dozvoljavate da me gledate kao manje vrijedan dio ovoga svijeta? Da, razlikujem se, kao i veliki broj nas invalida koji se ne boje pokazati da žive, rade, ne od socijalne pomoći, već od svoga rada ili mirovine koju su dobili s razlogom.
Citiram: Drugo se pitanje vezuje za prvo ako je za njega prihvaćen afirmativan odgovor, a ono glasi: Ako se invalid razlikuje od drugih osoba, je li on tada u lošijem položaju? I opet odgovor: Nedvojbeno jest! Cjelokupni pokret oko pomoći invalidima leži na tome odgovoru. No, ako je invalid u lošijem položaju, jedno daljnje neugodno ali bitno pitanje: Je li invalid lošija osoba? Što to znači lošija? Pitanje, za

"Zaboravljate, među invalidima ima jako puno boraca. Invalidi su često jači od vas 'normalnih', nemaju osjećaj manje vrijednosti i ne znam zašto bi ga trebali imati"

sada, ne treba zadirati u moralnu sastavnicu njegove osobnosti. Lošija osobnost bi, prije svega, značila: manje vrijedna. Vrlo neugodan odgovor bi bio, opet, afirmativan. Da, u invalida je riječ o manje vrijednoj osobi, barem kako se sama ocjenjuje i kako je okolina procjenjuje. A ako se sve ovo do sada moglo podnositi, sada nastaje lom. Ni invalid ni oni koji se o njemu na bilo koji način brinu, ne žele prihvatiti manju vrijednost invalida. No, invalidi dobro znaju odgovor. Oni vrlo često osjećaj manje vrijednosti rješavaju negacijom te činjenice. Okolina, također. Nastaje uzajamna laž koja donosi niz neprilika i nezadovoljstva, jer gdje god se potiskuje istina patnja je neizbježna. Razvijaju se, uz negaciju, novi mehanizmi obrane kao što su: racionalizacija, rjeđe projekcija, pokuša se sa sublimacijom, no agresija i autoagresija postaju dominantni u invalida i njegove okoline. O agresiji i autoagresiji ćemo još nešto reći.

Tko je tu normalan?

Drago mi je, slažemo se u nečem. Da, mi smo u lošijem položaju. Djeca s poteškoćama u razvoju gledaju se kao drugačija, njihovi roditelji bore se da ih upišu u redovne škole, brinu o barijerama u glavama „normalnih“ roditelja koji svoje mišljenje prenose na djecu koja prihvaćaju ili odbacuju djecu koja su različita. Kada završe školovanje ne nalaze radno mjesto, teško ih se prihvaća u društvu, socijalno su izolirani. Zaboravljate, među invalidima ima jako puno boraca. Invalidi su često jači od vas „normalnih“, nemaju osjećaj manje vrijednosti i ne znam zašto bi ga trebali imati. Ne, nisam jedna od 'nenormalnih' koja kao što kažete osjećaj manje vrijednosti rješava negacijom te činjenice. Sigurno neću kao nekada poželjeti pješice otići na vrh Sljemena i skupljati kestene, ali kupiti ću ih na placu i zabaviti se kao nekada i to u društvu ljudi koji me ne sažalijevaju.
Citiram: Ostanimo sada na problemima odgovora na jednostavna pitanja. Osjećaj manje vrijednosti je (u to nema dvojbe) najveća prepreka samopoštovanju, a bez samopoštovanja nema kvalitetna života. Invalid je, obično, pokušao do sada svim raspoloživim tehnikama smanjiti svoj invaliditet te, uz pomoć tehničkih pomagala, približiti svoj način života ostalim osobama. Ipak - on osjeća manju vrijednost a njegova okolina mu to svojim ponašanjem svaki trenutak potvrđuje, posebno oni koji su posvetili najveći dio svojega vremena žrtvujući se za invalida (najčešće je to njegova najbliža rodbina).
Opet vas moram razočarati, ja nisam pokušala smanjiti svoj invaliditet. To je nemoguće, naravno da koristim invalidska kolica jer sam paraplegičarka. Vi to vidite kao pokušaj približavanja mojeg života vašem. Za mene je to neophodno pomagalo koje poštujem kao neizostavan dio mojeg života. Nemam ni osjećaj manje vrijednosti, jer znam što mogu i postavljam si ciljeve u skladu sa mogućnostima. Ne znam i nemam ni jednu osobu koja se žrtvuje za mene. Ali zato poznajem puno vas „normalnih“ koji koristite svoje također „normalne“ prijatelje za postizanje vlastitih ciljeva.

Kastrirano tijelo, usahla duša

Citiram: Osjećaj manje vrijednosti bi, po psihoanalitičarima, bio doživljaj kastriranosti. Kastracijski kompleks nosi u sebi atribut necjelovitosti, a invalid je necjelovita osoba zbog tjelesnog ili funkcionalnog nedostatka. Kastracijski je kompleks izvor razine samopoštovanja i razvoja već opisanih obrambenih mehanizama u invalida. Kada se već koriste spolni pojmovi (o koje se psihoanaliza upire), tada je nezaobilazno spomenuti i spolni život invalida. Spolna želja može oslabjeti zbog osjećaja manje vrijednosti i zbog pretvaranja libida u obranu od libida (kontrakateksa). No, invalidnost može postati i prednost. Ako je invalidnost simbolična kastriranost, a po S. Freudu žene su bića bez spolnog organa, dakle kastrirane, tada bi žene invalidi mogle postati privlačne za skupinu muškaraca koje plaši prevelika ženska dominacija. Muški bi invalidi, pak, mogli biti privlačni za skupinu žena u kojih majčinski osjećaj dominira nad erotskim (maleno se dijete, zbog svoje biološke nemoći, može također doživjeti kao kastrirana osoba).
Moram priznati ne osjećam se nimalo kastrirano, bez obzira na gubitak osjeta ispod razine povrede (Th10, Th11), a vas moram podsjetiti da imam mozak koji je najvažniji organ za čovjekovu sposobnost razmišljanja. Zahvaljujući tomu i dalje se osjećam potpunom ženom. I nisam zbog svoje invalidnosti počela tražiti plašljive muškarce, kao što vjerujem da muškarci s invaliditetom ne traže zamjensku mamu. Na žalost jedinu prednost invaliditeta koju sam doživjela kao žena je da mi razni 'normalni' koji mi se ranije ne bi usudili ni prići sada nude pomoć svojih 'normalnih tijela' mojem, kao što vi navodite, kastriranom tijelu.
Mogu samo zaključiti: ne poznajete osobe s invaliditetom, ne poznajete naš život, naše potrebe, mogućnosti, seksualnost i  snagu koja je potrebna za suživot s velikom većinom vas 'normalnih'.

Objavljeno: 21.03.2013