Često sam ja s tobom, sjetim te se onako uzvišenog, prkosnog, sjetim se koliko su ti važni bili ljudi, oni isti koji su te ubijali, koji su te proganjali, sjetim se svih onih ljepota koje si mi poklonio, a ja ti nikad nisam ništa donio

 

Oprosti mi Vukovare ali ne mogu ti doći, ne mogu sada, nekako ti nisam od gužve. Ja volim osjetiti te, volim čuti tu tvoju tišinu, te boli koje živiš, volim pomilovati tvoje rane, slušati tvoju istinu.

Oprosti mi Vukovare, samo želim čuti tvoja sjećanja, tvoju priču, želim se diviti tvojoj snazi, naučiti voljeti poput tebe. Oprosti mi Vukovare što još ne mogu oprostiti, ali i kome oprostiti? Kako? Tko je tražio da mu oprostim, tko je rekao "ja sam od Ovčare učinio stratište i groblje", tko se pokajao što je od tvoje bolnice napravio zatvor, tko je tražio oprost što je tvoju djecu ubijao i progonio, tko je kriv što su starci i bolesni ubijani i proganjani. Tko je porušio tvoje kuće i zgrade, pokrao tvoje domove. Oprosti mi Vukovare ali nisam još spreman kleknuti na tvoj oltar pravednosti, jer ne vidim ga, previše su ga običnim napravili, a Vukovare ti si sve samo ne običan.

Oprosti mi Vukovare ali nisam ti ja od parada, ja te pamtim drugačijeg. Pamtim onaj nemir Dunava, onaj miris Vuke, ono zelenilo kestena. Pamtim tvoje klupe u parku, komarce što me grizu u večernjim satima. Pamtim tvoju širokogrudnost, pamti ljepotu čovjeka u tebi i zato oprosti, ali ne znam kako bih ti pogledao u oči pored toliko svijeta. Oprosti, ali ne razumijem što je to u čovjeku bilo skriveno kada te onako izdao, kada te onako razorio.

Često sam ja s tobom, sjetim te se onako uzvišenog, prkosnog, sjetim se koliko su ti važni bili ljudi, oni isti koji su te ubijali, koji su te proganjali, sjetim se svih onih ljepota koje si mi poklonio, a ja ti ni dan danas nisam ništa donio. Zato, oprosti mi Vukovare, ali ne mogu biti u koloni, ne još, ali doći ću ti kada budeš sam, kada budem mogao razgovarati s Tobom onako ispod glasa, samo nas dvoje, bez svjedoka, da mi kažeš sve svoje boli, sve svoje rane, da zajedno plačemo i tugujemo, da se zajedno sjećamo i molimo, da se ispričam što te nisam branio.

Zato, oprosti mi Vukovare što neću sada doći. I nije da se pravdam, nije da tražim izgovora, samo te želim osjetiti, želim u tvojoj snazi upiti tu veličinu, tu gordost, da znam da sam se poklonio tebi Vukovare, da znam da sam kleknuo pred Herojem, pred gradom koji je sebe za mene dao, pred tobom Vukovare koji nisi svoju djecu oplakao. Oprosti mi Vukovare što me neće u koloni biti. Ali obećajem, doći ću, onako tiho, samo da me ti vidiš.

Piše: Ante Raos

Foto: Marko Lukunić/PIXSELL

Objavljeno: 18.11.2015