Hipoterapija pozitivno djeluje na normalizaciju mišićnog tonusa, povećava obim pokreta, kontrolira držanje tijela, poboljšava koordinaciju, ravnotežu, cirkulaciju i disanje, pojačava koncentraciju i pažnju. Dokazano je da pozitivno djeluje na učenje, motoriku, poboljšava koordinaciju oko-šaka, vidnu i prostornu percepciju te djeluje blagotvorno s emocionalnog, psihološkog, socijalnog i edukativnog aspekta

Američki antropolog David Anthony tvrdi kako je jahanje iz temelja promijenilo koncept ljudske pokretljivosti, zauvijek promijenilo način ratovanja, pomaknulo granice, nedostupne stvari učinilo dostupnima. Ne zna se točan početak  terapijskog jahanja, ali još u drevnoj Grčkoj nailazimo u djelima poznatih filozofa Hipokrata (460-377. prije Krista), Merkurialisa i Tissota  tvrdnje da je hod konja najbolja terapija te sredstvo za poboljšanje zdravlja i kvalitete života osoba s invaliditetom.

Trodimenzionalni pokreti konja

Prvu studiju o značenju jahanja kao terapije napisao je 1875. godine francuski liječnik Cassaign koji je koristio jahanje kao tretman za različite bolesti i zaključio da je jahanje korisno u liječenju nekih vrsta neuroloških poremećaja, gdje je poboljšalo držanje, ravnotežu, koordinaciju pokreta i psihološko stanje. Tokom prvog svjetskog rata Engleska bolnica Oxford koristila je jahanje kao oblik terapije ranjenih engleskih vojnika. Britanski fizioterapeuti nastavili su istraživati mogućnosti jahanja za sve oblike invaliditeta te je uz podršku kraljevske obitelji 1969. godine osnovana The Britishh Riding for the Disabled Association (RDA)-Britansko udruženje terapijskog jahanja. U SAD-u iste godine osnovano je američko udruženje za terapijsko jahanje The North American Riding for the Handicapped Association (NARHA), iz kojeg je 1992. godine proizašlo američko udruženje za hipoterapiju (AHA) koje 1999. godine provodi prvi ispit za hipoterapeute. Terapijsko jahanje u Skandinavskim zemljama javlja se 1946. godine nakon dvije velike epidemije dječje paralize (poliomyelitis). Popularizaciji i razvitku jahanja za osobe s invaliditetom značajno je doprinijela Lis Hartel, koja je s djelomično paralizirane obje noge, posljedica dječje paralize, prva žena koja je osvojila olimpijsku medalju 1952. (Helsinki) i  1956. (Stockholm) na Ljetnim olimpijskim igrama u dresuri. L. Hartel i fizioterapeut Ulla Harpoth radile su na širenju terpeutskih škola jahanja.

Konj, najbolji čovjekov prijatelj

Hipoterapija (grčki hippos-konj) je oblik medicinskog liječenja gdje se za postizanje terapijskog cilja koriste trodimenzionalni pokreti konja. Posebno obučeni fizioterapeuti, radni i govorni terapeuti koriste ovaj oblik liječenja za djecu i odrasle koji imaju poteškoće u kretanju. Hipoterapija pozitivno djeluje na normalizaciju mišićnog tonusa,  povećava obim pokreta, kontrolira držanje tijela, poboljšava koordinaciju,

DRUŽENJE S KONJEM IMA POZITIVAN UTJECAJ NA PSIHU, JAČA SAMOPOUZDANJE I STVARA OSJEĆAJ PRIPADNOSTI GRUPI

ravnotežu, cirkulaciju i disanje, pojačava koncentraciju i pažnju. Pored utjecaja na fizičko zdravlje dokazano je da pozitivno djeluje na učenje, motoriku, poboljšava koordinaciju oko-šaka, vidnu i prostornu percepciju te djeluje blagotvorno sa emocionalnog, psihološkog, socijalnog i edukativnog aspekta. Korisnik ove terapije sjedi na konju bez sedla, na taj način se bolje prenose ritmičke oscilacije koje simuliraju pokrete zdjelice kod ljudi. To je izuzetno dobra vježba zdjelice i trupa, što osobama koje se kreću otežano ili pomoću invalidskih kolica predstavlja izvanrednu terapiju kao dopunu standardnim terapijama. Hipoterapija uglavnom prethodi terapijskom jahanju. Nakon što korisnik zadovolji ciljeve hipoterapije, nastavlja s terapijskim jahanjem koje predstavlja rekreacijsko jahanje za osobe s invaliditetom.

Terapijsko jahanje izvodi se uz pomoć educiranog instruktora jahanja i volontera koji vode konja i hodaju pored jahača. Korisnici terapijskog jahanja uče jahati koristeći verbalne i fizičke signale poput svakog drugog jahača. Kretanje je kod zdravih osoba automatska radnja, ali kada je osobi ograničen ili potpuno oduzet opseg pokreta, jahanje najuspješnije simulira hodanje. Pokret koji se prenosi sa leđa konja na jahača, šalje impulse ljudskom tijelu, organizam ih prepoznaje, reagira na njih i pored simulacije kretanja, jahanje poboljšava pokretljivost zglobova, regulira tonus mišića, smanjuje spasticitet, zahtjeva koordinaciju tijela kako bi konj poslušao jahačevu zapovijed. Uz navedeno druženje s konjem i boravak u prirodi ima pozitivan utjecaj na psihu, jača samopouzdanje, stvara osjećaj pripadnosti grupi, što je važno kao fizioterapija.

Samopouzdanje i osjećaj slobode

Hipoterapija i terapijsko jahanje preporuča se osobama koje imaju dijagnozu cerebralne paralize, multiple skleroze, paraplegije, reumatoidnog artritisa, mišićne distrofije, spine bifide, pomaže kod mentalnih bolesti, Down sindroma, autizama, uspješno smanjuje posljedice traumatskih ozljeda mozga. Ne preporuča se osobama sa iskrivljenjem kralježnice većim od 30 posto, osobama koje boluju od artroze i iščašenja kuk te kod težih oblika osteoporoze i patoloških lomova kostiju, osobama koje pate od hemofilije, dekubitusa (otvorene rane), nekontroliranih epileptičnih napada, imaju krvožilne smetnje zbog aneurizme ili angioma i osobe koje primaju terapiju koja utječe na koagulaciju krvi. Od trenutka kada su pripitomljeni konji su  imali poseban odnos s ljudima koji ih poštuju zbog njihove inteligencije i snage, a oni potiču čovjekovo samopouzdanje i osjećaj slobode.

Piše Božica Ravlić

 

Objavljeno: 19.03.2013