Da mi je smjestiti premijera Milanovića i njegovu napuhanu ekipu na 24 sata u kolica, pa neka mi tada kažu kako svijet izgleda iz te perspektive. Tada, vjerujem, i ne bi došlo do afere s (pre)skupim limuzinama

Gledam i slušam tko to odlučuje o nama, pravima i potrebama koje imamo. Ljudi koji, kad vas sretnu, kažu “ma znam je kako vam je, pa upoznao sam i ja invalida“. Ne interesira me koliko su osoba s invaliditetom upoznali, ono što je porazno je da ne slušaju, ne interesira ih, ne poštuju zakone. U svojoj oholosti i bahatosti režu sve što požele. Što se mene tiče, mogu sletjeti na Markov trg, ali tek kad nama daju ono što nam pripada. Oholost i žeđ za osobnom koristi učinila je od vlade ove države vrstu koja nema ime. 

Kolica naša nasušna

Slušam ženu koja je kao djevojčica nakon pada s drveta ostala paralizirana i kolicima svakodnevno odlazi u grad, samostalna je, ali ovo što se događa šokira je i otvara ozbiljan problem. Svatko od nas korisnika invalidskih kolica ima drugačije potrebe, navike, stil života. Individue smo, kao što netko tko hoda može koristiti iste cipele mjesec dana, netko dvije godine, tako i naše osnovno sredstvo kretanja – kolica! - imaju rok trajanja. Imali smo pravo na nova svake četiri godine, i ta smo morali doplatiti ako smo željeli nešto kvalitetnije. Danas misle: dovoljno je svake pete godine. Osoba koja živi zatvorena u kući, skrivena na žalost ili zadovoljstvo vrste koja odlučuje, ne uništi ta kolica ni svakih pet godina.

Žena o kojoj pišem živi aktivno, koristi javni prijevoz, srasla je s kolicima i ove četiri godine bile su predugi rok. Njezina kolica već sada imaju iskrivljene kotače, čija cijena je oko 2.000 kuna, a mjesečna primanja su manja od toga. Kotač ne postoji u pravilniku o ortopedskim pomagalima. Koga to interesira? Zašto se toliko vozi, zar ne zna da treba čuvati ono što se dobije od države. Vidite kako svi u Vladi čuvaju svoje noge, a vi se vozikate s kolicima nezahvalnici, imate krevet i malo smanjite izlaske. Ionako niste poželjni na javnim mjestima.

Dajte nas eutanazirati!

Ministri Vlade RH ne voze sami ni automobil, imaju vozača. Da mi je smjestiti premijera Milanovića i njegovu napuhanu ekipu na 24 sata u kolica, pa neka mi tada kažu kako svijet izgleda iz te perspektive? Tada, vjerujem, i ne bi došlo do afere s (pre)skupim limuzinama. Ljudi koji su potpuno oduzeti imaju kolica i osobnog asistenta četiri sata dnevno, pet puta tjedno. Ostalo vrijeme mogu ležati ili sjediti, divnog li plana. Jeste li pogledali rane koje ubijaju ove ljude? Jednom kad se otvore, prođu i godine da se saniraju. Ako u međuvremenu ne dobiju bakteriju koja ih ubije i tako donesu uštedu državi.
Slušam majke koje rađaju djecu s raznim teškoćama, a doktori im odmah predlažu: “Dajte dijete u ustanovu gdje će se brinuti o njemu.“ Žene koje imaju nadnaravnu snagu brinu za vlastito dijete dan i noć, istovremeno redovito odlaze na komisije kojima moraju dokazivati stanje svog djeteta. Koja je to logika ovim ženama plaćati mizeriju kao majkama njegovateljicama, a financirati prepune domove koji najčešće izgledaju kao savršene kulise dobrog horor filma, premalo osoblja, previše djece u sobama, nedostatak osnovnih potrepština, volonteri koji pomažu. Naknada majkama njegovateljicama iznosi 2.500 kuna, a pojedinim domovima čak 13.000 kuna. I za to nam treba Ministarstvo socijalne politike i mladih? Što bi se dogodilo da netko od moćnika ove države postane roditelj djeteta s teškoćama u razvoju? Mislite li d bi tada podržavali svavjet da odbace vlastito dijete i nastave život kao da ne postoji? Po postupcima prema djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom mogu samo zaključiti, da ne postoji određena doza suzdržanosti od posljedica, jer sad smo ipak jedna kulturna europska nacija, po ubrzanom postupku donijeli bi zakon o eutanaziji svih nas nesavršenih koji previše opterećujemo državni proračun. Vjerujem, javio bi se dovoljan broj članova Vlade za glasanje.

Božica Ravlić

Objavljeno: 28.02.2014