Kako je para taekwondo kao disciplina uvrštena u program Paraolimpijskih igara tek od ove godine, naš Ivan Mikulić ostat će zapamćen kao prvi hrvatski predstavnik u povijesti iz ovog sporta. S nama je podijelio svoju priču kako je uopće počeo trenirati taekwondo, što ga je posebno održalo u ovom sportu te koliko mu znači podrška njegovih najbližih

 

Biti ćete prvi Hrvat koji će nastupiti na Paraolimpijskim igrama u parataekwondou koji je upravo u Tokiju uvršten u sportski program igara. Čini li vas to posebno ponosnim i kakva su vaša očekivanja u Tokiju?

Iznimno mi je drago što ću nastupati i prvi put predstavljati Hrvatsku u Tokiju. Jednim dijelom mogu slobodno reći da sam započeo para-taekwondo u Hrvatskoj i osvojio prve medalje na europskim i svjetskim prvenstvima.
Biti ću iskren, očekivanja su velika i svakako se nadam medalji. Iza mene je stvarno puno rada, treninga i priprema tako da bi se sve savršeno posložilo kada bi medalju s paraolimpijskih igara mogao uvrstiti u svoju kolekciju.

Kada je i kako započela vaša sportska karijera? Kada ste prvi put došli na trening taekwondoa i otkrili svoj talent u tom sportu?

Taekwondo treniram već 18 godina. Igrom slučaja sam otišao s prijateljem koji je trenirao taekwondo na trening, a kako sam volio akcijske filmove s borilačkim vještinama, taj mi se sport naravno svidio na prvu i tako sam ostao trenirati sve do danas. Ne mogu reći da sam odjednom otkrio talent. Mislim da sam jednostavno volio trenirati i uživao u svakoj borbi. U početku sam se natjecao u standardnoj konkurenciji gdje sam čak i osvojio nekoliki državnih medalja. Moje prvo veliko natjecanje bilo je Europsko prvenstvo 2011. godine gdje sam osvojio zlato što me dodatno motiviralo za daljnji rad.

Koliko je pandemija utjecala na vaše pripreme za Tokio? Koliko vam je odgađanje paraolimpijskih igara pomoglo, a koliko odmoglo?

Smatram da je pandemija nepovoljno utjecala na sve pa tako i na nas sportaše. Što se tiče samog treninga on nije patio, konstantno smo trenirali i slobodno mogu reći da mi je ta dodatna godina možda i dobro došla, ali s druge strane, u zadnje dvije godine nažalost nismo imali niti jedno natjecanje. Sve što je već bilo organizirano se odgađalo ili potpuno ukidalo.

Koji vam je do sada najdraži trenutak u sportskoj karijeri?

Najdraže mi je to što sam ispunio san i što ću nastupati u Tokiju kao prvi hrvatski predstavnik u para taekwondou.

Postoji li medalja koja vam je iz nekog razloga najdraža?

Posebno sam emotivno vezan za svoje prvo zlato sa prvog Europskog prvenstva u Moskvi, ali ipak mislim da mi je najdraža medalja zlato sa Svjetskog prvenstva.

Kakva je budućnost borilačkih vještina za osobe s invaliditetom u RH? Smatrate li da se u to područje dovoljno ulaže?

Smatram da uvijek može bolje. Ipak, na državnom prvenstvu u para taekwondou 2021. god je bilo jasno vidljivo kako se savez HPTS-a trudi da se čitava manifestacija uzdigne na jedan viši nivo i uvjeren sam da će s godinama situacija biti sve bolja. Trud je vidljiv i kada je riječ o trenerima kao i mladim sportašima tako da ne sumnjam u blistavu budućnost para taekwondoa u Hrvatskoj.

Što smatrate svojim najvećim kvalitetama u sportu kojim se bavite i što vas izdvaja od drugih sportaša iz iste discipline?

Smatram da imam ono, što bi mi dalmatinci rekli "dišpet". I kada gubim ne odustajem. S takvim sam mentalnim sklopom uspio izvući neka finala i osvojiti borbe. Smatram da ukoliko nešto istinski želiš, odustajanje ne smije biti opcija.

Postoji li neko natjecanje u vašoj sportskoj karijeri te rezultat s kojim nikako niste bili zadovoljni i rado bi vratili vrijeme i ponovili natjecanje?

Takvih natjecanja uvijek ima, ali njih jednostavno ostavljam iza sebe. Mislim da svaki sportaš u svojoj karijeri ima uspona i padova ali bitno je svaki put ustati i ni ne pomišljati na odustajanje.

Što u vašem životu smatrate najvećom motivacijom i utjehom? Što vas to uvijek gura naprijed i potiče da nikada ne odustajete?

Vjera u Boga, moja obitelj, treneri, djevojka i prijatelji. Imam stvarno veliku podršku sa svih strana i svi oni vjeruju u mene otpočetka. Bez njihove podrške, teško da bih bio tu gdje sam sada.

Izvor: HPO

 

Objavljeno: 11.08.2021