Intervju: Anđela Mužinić

Nevjerojatna priča o djevojci koja se nakon teške prometne nesreće nije predala, već naprotiv: na paraolimpijskim igrama u Londonu proglašena je najboljom mladom europskom paraolimpijkom, a uz to je i trostruka državna prvakinja u stolnom tenisu za osobe s invaliditetom

Anđela Mužinić u lipnju 2006. godine doživjela je prometnu nesreću koja joj mijenja život i prekida sana o karijeri vrhunske odbojkašice. Lom sedmog i osmog prsnog kralješka prouzročili su oduzetost nogu tada trinestogodišnje djevojke. Depresija je, kaže, nikada nije zaustavila, nakon povratka s rehabilitacije nastavila je s normalnim životom. Zadovoljstvo je upoznati osobu koja razumije da život ne prestaje s invaliditetom, posebno kad je riječ o mladoj djevojci koja je tek krenula u život. Na paraolimpijskim igrama 2012. godine u Londonu proglašena je najboljom mladom europskom paraolimpijkom. Uz to, ona je već treću godinu državna prvakinja u paraolimpijskom stolnom tenisu.
Anđela, kako bi opisali svoj život prije nesreće i danas?
- Živim danas kao i prije nesreće. Trening, trening i samo trening. Rođena sam u sportskoj obitelji, tako da mi je suđeno biti sportaš. U četvrtom razredu osnovne škole krenula san se baviti odbojkom.
Što ste osjećali i kako ste prihvaćali stanje uzrokovano prometnom nesrećom?
- Nije bilo nikakve drame oko prihvaćanja novog stanja, jednostavno život ide dalje. U tim trenucima nisam bila ni svjesna svoje nesvjesnosti. Tada sam se još uvijek nadala da ću za pet godina opet igrati odbojku, ali eto ovoga puta nada je ostala samo nada. Na intenzivnoj njezi sam bila deset dana, dok se nisu izborili za moj život. Nakon toga sam bila prebačena u Varaždinske toplice. Rehabilitacija je trajala četiri mjeseca, nakon kojih sam se vratila kući. Bilo je i teških trenutaka kada sam mislila da neću izlaziti iz kuće, jer nemam ja što raditi vani. Ipak, čim sam došla u rodne Srinjine nadomak Splita otišla san pogledati turnir u malom balunu.
Do kakvih promjena je došlo u ponašanju prijatelja, društva prema Vama nakon što ste se našli u svijetu osoba s invaliditetom?
- Kad sam se vratila iz toplica, nastavila san osnovnu školu, ekipa me super prihvatila, još smo se više svi povezali kao razred. Tada je bilo jedino vrijeme kada sam jedva čekala doći u razred. U tim početnim trenucima bilo  je i osoba s kojima sam se prije družila svakodnevno, ali su se oni odmakli, nisam ih više zanimala.  Što reći za takve osobe? Tada sam otkrila prave prijatelje, s kojima sam sada i koje ne bih mijenjala nikada.
Kada se rodila ideja da se opet počnete baviti sportom? Kako su izgledali počeci u novoj situaciji, uz to i novi sport? 
- Par mjeseci, nakon povratka kući s rehabilitacije, predsjednik Stolnoteniskog kluba "Nec" Mijo Bakić me pozvao u klub, njegova želja je bila, za početak, samo da dođem probati. Probala sam, dobila sam osobnog trenera, počela trenirat. Zahvaljujući Miji Bakiću ja sada treniram stolni tenis.

Opišite nam Vaš uobičajeni radni dan.

- Dan u Splitu počinje buđenjem oko osam,  devet sati, doručak, bazen, fizioterapeut, ručak, odmor, trening, večera, spavanje. Dan u Zagrebu kreće buđenjem u sedam, doručak, trening, kuhanje ručka, odmor, trening, večera, spavanje.
Koliko je važna uloga i potpora obitelji? Tko Vam je najviše značio i pomogao da izgradite život nakon nesreće?
- Zar mislite da bih uspjela bez njih?  Jako teško,  jer od vožnje na trening do 18 godine u Zagreb na pripreme, pa do toplog ručka koji bi me čekao sve ovo ne bih ostvarila. Uz to, potpora i podrška su bile vrhunske. U tim trenucima se ne može nitko istaknuti, u mom slučaju nije bilo osobe koja mi nije davala podršku, a život sam već prije izgradila, samo ga je trebalo nadopuniti.
Recite nam Vaš stav o odnosu društva prema sportašima s invaliditetom. Kako financirate uvjete za treniranje, nastupe i ostalo?
- Zna biti tužno kada se priča o društvu jednakih mogućnosti koje propagira Vlada RH, pa Hrvatski sabor usvoji Zakon o naknadama za sportsku izvrsnost, te je paraolimpijcima, dakle osvajačima medalja na svjetskim prvenstvima uskraćeno pravo na tu naknadu za razliku od njihovih kolega olimpijca. Hrvatski paraolimpijski odbor financira troškove dolaska za skup reprezentacije za pripreme ili odlazak na međunarodne turnire kao i plaćanje tih turnira.
Jeste li zadovoljni postignutim rezultatima i koji su Vaši daljnji planovi?
- Prezadovoljna, u kratkom roku treniranja nižem dobre rezultate. Sad, kad sam krenula, nema stajanja, jer do ostvarenja sna i medalje na paraolimpijadi treba puno više znanja, iskustva, i prolivene krvi na treningu.
Živite li život kao i ostali mladi Vaših godina? Što su po vašem mišljenju najveći problemi na koje nailazi mlada osoba nakon stjecanja invaliditeta?
- Živim život i bolji od većine mojih vršnjaka. Imam svoj cilj u životu. Samostalna sam, od kuhanja, peglanja, čišćenja, vožnje automobila. Europske bronce i plasman na paraolimpijskim igrama donijele su mi mjesečna primanja i više mi ne treba. Problemi su tu da ih se riješi i da ih se ostavi iza sebe, uz pomoć obitelji, prijatelja i savjeta ostalih osoba s invaliditetom koji su već prošli situacije u kojima se sada kao mlada osoba nalazim. Ni jedan problem nije nerješiv, kad-tad će se pronaći rješenje, tako da ne smatram da postoji najveći problem, već niz problema koje svladavam.

Koja je Vaša poruka mladima? Kako prihvatiti i nastaviti život nakon što postanu osobe s invaliditetom?
- Ništa u životu se ne događa slučajno, sve ima svoje zašto. Nitko mi ne može garantirati da bih napravila veće rezultate u odbojci od rezultata koje sam do sada ostvarila u stolnom tenisu. Nismo ni malo manje važni od ostatka svijeta, nitko ne vrijedi više od drugog bez obzira na spol, godine, invaliditet, uspjehe. Moje najveće životno postignuće bilo je dići se s dna nakon prometne nesreće  i doći do ovoga gdje sam sad, s tim da ovome još nije kraj. Nikada nemojte odustati od samog sebe, onakvog kakvi jeste. Ako se jedna vrata zatvore, druga već čekaju otvorena.

Razgovarala: Božica Ravlić

Foto: PIXSELL