Moja priča: Đurđica Lepir

"Moje dijete mi je sve i dat ću sve za njega. On mi je utjeha i najveća radost, osvijetlio je moj život", kaže uz ostalo 27-godišnja umjetnica s invaliditetom

 

"Budi svoj!“, moto je energične 27-godišnje žene Đurđice Lepir iz Kloštar Ivanića, koja se, unatoč svim dijagnozama, prouzrokovanih greškama liječnika, upustila u izazov majčinstva i dobila prekrasnog sinčića.

Đurđica je rođena kao zdravo dijete u Domu zdravlja u Ivanić-Gradu no nakon preuranjenog poroda liječnica opće prakse nije ju uputila u stručnu bolnicu. Umjesto toga, isti dan je poslana kući s roditeljima. Kod kuće je dobila novorođenačku žuticu, a patronažna sestra je stigla tek nakon pet dana.

S nenavršena tri mjeseca, bez ikakvih prethodnih pregleda, budući je bila zdrava beba, dobila je cjepivo, što je dobro podnijela. Sa četiri i pol mjeseca uslijedilo je drugo cjepivo protiv difterije, tetanusa i pertusisa, i to od strane medicinske praktikantice, nakon čega joj se stanje naglo zakompliciralo.

"Dobila sam visoku temperaturu i tijelo mi se počelo grčiti. Lijeva ruka mi je otišla skroz iza leđa i prema pričanju svojih roditelja užasno sam plakala, valjda od bolova. Imala sam velike grčeve. No, liječnici su mi na to sve htjeli dati i treću dozu cjepiva, što moji roditelji nisu dopustili pa im se čak i prijetilo. Odveli su me u Vinogradsku bolnicu u Zagreb, gdje sam bila zadržana na trotjednom promatranju. Kući sam se vratila strahovito 'divlja' i nitko mi nije smio prilaziti, pogotovo strani ljudi“, priča Đurđica.

Posljedice drugog cjepiva su dijagnoze poput cerebralne paralize, distonijskog poremećaja, astme i teške skolioze, od kojih pati i danas.

Iz vrtića na Zelengaju u Zagrebu ostale su joj lijepe uspomene na dobre i drage odgajateljice, koje su "skrivale od njezine majke da se služi nogama“, kako kaže Đurđica. Postavlja se pitanje zašto.

"Tajna je u slikanju, kojim sam se počela baviti jako rano, s već tri godine. Tu je veliku ulogu imala odgajateljica Ivana koja je htjela vidjeti što sve mogu s nogama, dala mi je olovku i papir i tako je počelo“, odgovara Đurđica s osmijehom na licu.

Osnovnu školu pohađala je u Centru za odgoj i obrazovanje 'Goljak', gdje posebno izdvaja profesoricu Jasminu i profesora Antu, koji su joj bili odlični razrednici i od kojih je puno naučila. Ne zaboravlja ni profesora Šepata, koji joj je također ostao u lijepom sjećanju.

"U srednjoj školi bilo je ludo i nezaboravno, svi prijatelji su me prihvatili i svaki mi je poseban na svoj način. Posebno se sjećam svog profesora Fellera, koji mi je puno pomogao“, kaže Đurđica koja je završila srednju školu u Centru za odgoj i obrazovanje 'Dubrava', smjer upravni referent.

Život joj je uvelike odredilo cjepivo zbog kojeg je oboljela, ali svu tugu i bol i patnju obrisao je dolazak djeteta prije dvije i pol godine.

"Do njegova dolaska snagu mi je davala glazba, a sad mi svu pažnju zaokuplja moj sin Antonio kojeg sam rodila prirodnim putem. Biti majka donijelo mi je novu dimenziju prepunu emocija, ali i prepreka, predrasuda i kompromisa. Majčinstvo je nešto najljepše na svijetu i nema se s čime mjeriti“, ushićeno priča Đurđica, kojoj roditelji pomažu oko brige o djetetu.

"Moje dijete mi je sve i dat ću sve za njega. On mi je utjeha i najveća radost, osvijetlio je moj život. Ne znam kako bih sve uopće izdržala, jer morala sam se suočiti i s trudnoćom, i s dijagnozama, sa sudskim postupcima koje godinama vodim, a nikako da se završe. Srećom, imam roditelje i sestre koji mi pomažu u svakom trenutku“, nastavlja Đurđica.

Na Akademiju likovnih umjetnosti nije upala jer "nije bila ono što traže“, što ju je bacilo u depresiju. Također ju je odbacila i Udruga slikara koji slikaju ustima i nogama.

"Unatoč svim odbijanjima, moja ljubav prema slikarstvu se ostvarila u zajedničkoj izložbi s privatnom akademijom Tanay, koju sam polazila od 2007. do 2009. godine. Žao mi je što su mi to napravili prilikom upisa na Akademiju likovnih umjetnosti, jer osjećala sam se diskriminirano. Ali ne mogu si pomoći. Privatnu akademiju Tanay vode bračni par Ljiljana i Emil Tanay, a moja majka je sasvim slučajno saznala za njih. Vrlo su pristupačni i susretljivi. Profesor Emil je mislio da ću upasti na Akademiju pošto je on predavao u drugim zemljama, međutim ništa od toga“, kaže Đurđica.

"Budite svoji i ne dajte se mijenjati radi drugih“, Đurđičina je poruka svim ljudima, a pogotovo osobama s invaliditetom.

Domagoj Glažar

 

 

Povezane vijesti