Svjedoci smo, Božić se već uveliko slavi. Adventske su svijeće upaljene, a gradski trgovi ukrašeni prekrasnim borovima. Ove božićne blagdane neću dočekati bogzna kako. Mirovina mi je mizerna, a takav će mi biti i blagdanski stol. Ali s čitteljima In Portala moram podijeliti  zgodu koja mi je ukazala na jednu nepobitnu istinu, a toje koliko nam zapravo malo treba da bismo bili sretni i ispunjeni.

Osoba sam koja se kreće u invalidskim kolicima. Neki dan stojim na semaforu, čekam zeleno svjetlo, a pored mene slijepa gospođa, očito joj je malo nelagodno jer nije sigurna kako će preći cestu. Ponudim joj da se uhvati za moja kolica, što ona sa zahvalnošću prihvati. Kada smo se predstavili jedno drugom, ponudim joj da odemo na kavu. Da ne duljim, ispričali smo se kao stari prijatelji, a ja se nisam mogao načuditi samom sebi koliko sam bio otvoren. Inače sam zatvoren i šutljiv tip. S gospođom (neću joj otkriti ime) dogovorio sam da zajedno proslavimo Božić, jer i ona živi sama kao i ja (o njoj doduše skrbi jedna bliža rođakinja). Moj blagdanski stol možda neće biti krcat skupim vinima i raznim delicijama, ali zato nikada bogatiji: za njim će sjediti gospođa koju neizmjerno cijenim. Zaista, tako nam malo treba da budemo sretni! (Tihomir, Zagreb)

Objavljeno: 11.12.2014