Moja priča: Maja Latinčić
Cerebralna paraliza Maji nije prepreka da piše slikovnice, a upravo radi i na svom prvom romanu. I to na španjolskom jeziku, koji uči gledajući serije, a usavršava na instrukcijama. Čudo od djevojčice!
Maja je djevojčica koja pohađa osmi razredi, s umom i mudrošću koje mnoge osobe ne steknu cijeli svoj životni vijek.
Cerebralna paraliza je stanje koje prihvaća, a priznaje i krize s kojima se naučila nositi koje uspjeva. Pohađala je vrtić u Velikoj Gorici, a selidbom u Petrinju shvatila je kako to izgleda kada invaliditet mijenja zakone i pravila. Već nakon mjesec dana izbacili su je iz vrtića, navodeći kako nemaju uvjeta za dijete s teškoćama u razvoju. Njezina mama Ankica nije se predala i zahvaljujući razumijevanju gradonačelnika dogovoreno je da Maja pričeka malu školu. Tada je grad financirao zapošljavanje još jedne tete u vrtiću za pomoć Maji.
"Prvo me nisu željeli u vrtiću, a zatim sam krenula u malu školu", počinje Maja priču o svome odrastanju.
"Bila sam im čudna, drugačija, ja u kolicima, oni hodaju. Postepeno su me prihvatili i stekla sam dobre prijatelje. Kao što strah koči odrasle, tako je i meni stvarao neugodu pri pomisli na polazak u Osnovnu školu 'Mate Lovrak'. Srećom, bez povoda. Navikli smo s vremenom jedni na druge, a tek kasnije neka djeca su mi priznala da su se ona bojala mene.
Posebno me veselio dolazak defektologinje u drugom polugodištu prvog razreda. S njom sam ostvarila odnos pun povjerenja, lakše mi je kada imam osobu u školi s kojom mogu podijeliti svoje nedoumice, tajne i događaje. Brzo se naviknem na nove ljude, ali profesorima nije jednostavno svake godine surađivati s novim asistentom u nastavi. Danas je uz mene u školi moja Andrijana, sedma asistentica u nastavi od kretanja u osnovnu školu. Ponekad se porječkamo, ali sve to brzo izgladimo.
Škola je prilagodila sanitarni čvor za moje potrebe. Ne odlazim na izlete s razredom, jer me je teško staviti u autobus, ali ja sam zadovoljna. Polako sam prošla fazu kad su me mučile takve situacije, kao i osjećaj da sam smetnja svojim roditeljima.
U jednom trenutku sam shvatila da iako ne mogu hodati postoji još puno drugih stvari koje me vesele. Volim glazbu, knjige, odlaske u Malu kuću. Mala kuća pruža socijalne usluge djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom. Puno mi znači kada vidim da nisam jedina s teškoćama, kao i kreativne radionice na kojima uz rad i druženje razmjenjujemo iskustva. Pišem pjesme i priče. U četvrtom razredu izdala sam slikovnicu sa pričama, uz pomoć Male kuće koju su i ilustrirala djeca Male kuće. U školi se sve počelo mijenjati s petim razredom, prijateljice su izgubile interes za moje društvo. Doći će dan kada će shvatiti da dečki nisu sve na svijetu. Počela sam pisati roman na španjolskom jeziku koji sam zavoljela i krenula učiti gledajući serije, no imam i instrukcije da ga usavršim.
Planiram završiti gimnaziju i zatim upisati psihologiju i španjolski jezik. Mislim da razumijem ljude i njihove potrebe te ću se pronaći u psihologiji i pomoći drugima. Imam i ja svojih uspona i padova, pa ipak najčešće sam sretna. Kada je čovjek okružen dobrim ljudima sve je jednostavnije. Kao maloj puno toga mi je bilo nerazumljivo, no s godinama dolaze i spoznaje, iako mislim da je puno lakše biti dijete nesvjesno događaja oko sebe.
Moje bogatstvo su roditelji, brat blizanac Ivan i mlađi brat Petar. Kada me uhvati tuga oni me uvijek razvesele, a kako odrastamo sve se bolje razumijemo i manje svađamo.
Ne treba se sramiti svoje različitosti i teškoća. I mene ponekad gledaju kao svemirku, ali nakon upoznavanja prihvaćaju me kao svaku drugu osobu. Nadam se da će i druga djeca s teškoćama pronaći svoj put i ispuniti ciljeve koje si zacrtaju", završava svoju pričuMaja.
Ankica, mama mudre djevojčice, kaže kako joj je i samoj bio šok gledati razlike u razvoju blizanaca Maje i Ivana.
"Uvijek sam se nadala bit će bolje, no shvatila sam da što prije prihvatim dato stanje bit će lakše za Maju i mene. Nisam imala previše vremena razmišljati, život nas je tjerao naprijed. Od najranije dobi mogla se prepoznati Majina inteligencija i mentalna snaga, što je i mene dizalo u teškim trenucima. Danas sam sretna znajući da će Maja gimnaziju moći pohađati u Petrinji zahvaljujući razumijevanju koje je put za integraciju naše djece s teškoćama. Jedan razgovor sa susretljivim ravnateljem gimnazije i njegova spremnost za potrebne arhitektonske preinake ulaza i sanitarnog čvora slika je kako bi svijet izgledao drugačije da se međusobno poštujemo i prilagođavamo kada možemo", zaključuje mama Ankica
Piše: Božica Ravlić
Objavljeno: 31.10.2014