Intervju, prof. Damir Knjaz: Školovanje stručnih kadrova za rad sa sportašima s invaliditetom
Na svečanoj akademiji koja se održala povodom obilježavanja 50. godišnjice paraolimpizma u Hrvatskoj, HPO je dodijelio priznanje prof. dr. sc. Damiru Knjazu, dekanu Kineziološkog fakulteta u Zagrebu, za pomoć i uzajamno partnerstvo u jačanju sporta osoba s invaliditetom. Tom prigodom naš je novinar razgovarao s dekanom Damirom Knjazom o školovanju kadrova za rad s osobama s invaliditetom te blagodatima koje bavljenje sportom ima za OSI populaciju.
Gospodine Knjaz, profesionalnu ste karijeru posvetili košarci. Kako komentirate kontinuirani pad hrvatske košarke?
- Vrijeme procvata košarke na ovim prostorima, pa nakon toga serija svjetskih dometa trajalo je otprilike 25 godina. U tom razdoblju pomalo smo se razmazili i navikli na medalje na velikim natjecanjima. U međuvremenu košarka je postala planetarno popularna i raširena, s ogromnim ulaganjima u mnogim zemljama. Hrvatska i dalje, posebice u mlađim kategorijama, postiže izvrsne rezultate te se na ljestvici FIBE po ukupnim rezultatima trenutno nalazi na 4. mjestu. Naravno, očajnički se čeka kvalitetan rezultatski kontinuitet seniora da slika bude potpuna. Mislim da nadolazeća generacija može učiniti taj iskorak.
Nedavno ste u Rijeci dobili priznanje od Hrvatskog paraolimpijskog odbora za partnerstvo u razvoju sporta osoba s invaliditetom. Što za Vas i Vaš fakultet znači to priznanje?
- Već dugi niz godina Kineziološki fakultet u Zagrebu aktivno surađuje s Hrvatskim paraolimpijskim odborom u mnogim segmentima i ova nagrada poticaj je da se ta suradnja unapređuje. Čast je za našu instituciju primiti ovakvo priznanje i zahvaljujem se HPO-ute svim bivšim i sadašnjim djelatnicima Kineziološkog fakulteta koji su zaslužili ovo značajno priznanje.
Kineziološki fakultet i Hrvatski paraolimpijski odbor surađuju već dugi niz godina. Na koji ste sve način u partnerstvu s HPO-om?
- Neki od naših djelatnika ne samo da surađuju, već su izravno sudjelovali u formiranju HPO-a te ga vodili u određenom razdoblju. Prije svih, tu mislim na profesoricu Dubravku Ciligu koja je, osim rada u praksi, kreirala više predmeta i izbornih modula na temu kineziterapije te radu s osobama s invaliditetom. Također, institucionalno sudjelujemo u nekoliko zajedničkih projekata a jedan veliki je trenutno u pripremi. I drugi naši nastavnici neposredno sudjeluju u radu s osobama s invaliditetom, među ostalim profesor Tomislav Krističević je izbornik atletske reprezentacije osoba s invaliditetom. Profesorice Lidija Ptrinović te Tatjana Trošt Bobić su utemeljile i vodile čitav niz programa, a ja osobno sudjelujem u radu Upravnog odbora zaklade Paraolimpijac. Moglo bi se još nabrajati…
Prema službenim statistikama u Hrvatskoj oko 12,5 posto stanovništva ima neki oblik invaliditeta. Svi znamo da je rekreacijsko bavljenje sportom zdravo i važno za pučanstvo. Osim integracije u društvo, koji je još razlog zbog kojeg bi se osobe s invaliditetom trebale baviti sportom?
- Kod čovjeka općenito, pa tako i kod osoba s invaliditetom, potreba za kretanjem je biološka. Mi smo stvoreni za kretanje i bez kretanja umiremo. U otežanim okolnostima, a invaliditet to svakako jest, potreba je još izraženija, a utjecaj na zdravlje nemjerljiv. Ovdje ne govorim samo o tjelesnom zdravlju već i mentalnom. Divim se ljudima koji pokazuju mentalnu snagu i vedrinu, bez obzira na trajne ili trenutne poteškoće. Sudjelovanje u bilo kojem obliku prilagođene i kontinuirane tjelesne aktivnosti daje nezamjenjive rezultate. Ono najvažnije je da će se sudionici bolje osjećati, biti zadovoljniji sobom te svojim okruženjem. Osim već spomenute integracije, važna je samospoznaja osoba s invaliditetom da su u mogućnosti postići kvalitetne pomake na bolje, kako u području sportske rekreacije, paraolimpijskpg sporta, svakodnevnog života, poslovnih rezultata, ljubavi…
Ljudi koji su usko vezani uz rad sa sportašima s invaliditetom svjedoci su kako donedavno i nije bilo trenera koji su bili školovani za rad s paraolimpijcima pa su svejedno postizali velike uspjehe, poput pokojnog Ivana Ivančića i Darka Kralja. Smatrate li da postoji potreb za izobrazbom kadrova koji bi radili s paraolimpijcima i sportašima s invaliditetom u Hrvatskoj?
- Pokojni Ivančić, legenda hrvatskog sporta, bio je školovani kineziolog i naravno da je uspješno primjenio svoja znanja i iskustvo na rad sa sportašima, pa tako i sa sportašima s invaliditetom. Školovani rad u području kineziologije je imperativ, bez obzira koja je populacija obuhvaćena programom. Kineziološki fakultet je u svojim promjenama programa povećao fond znanja koje budući kineziolozi moraju usvojiti u području rada s osobama s invaliditetom. Uveden je zaseban predmet pod nazivom Sport osoba s invaliditetom, nedavno smo usvojili terapeutsko jahanje, i da ne nabrajam više. U svakom slučaju, školovana osoba u stanju je osmisliti, programirati i provesti značajan broj kinezioloških programa, pa tako i s osobama s invaliditetom. Neki se već tijekom studija više usmjeruju u tom pravcu te uz neminovno iskustvo postanu zavidni stručnjaci. Smatram da je taj sustav kvalitetno postavljen i da relativno dobro funkcionira, uz dodatak da uvijek može bolje.
Imate li podatke koliko je studenata s nekim oblikom invaliditeta završilo studij ili je u tijeku njihovo visoko obrazovanje na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu?
- Trenutačno studira četiri studenta s nekim oblikom invaliditeta, a ne znam koliko je studenata diplomiralo. Ipak, moramo biti svjesni zahtjevnosti našeg studija koji je u značajnoj mjeri usmjeren prema tjelesnoj aktivnosti, a to naravno uključuje i programe s osobama s invaliditetom. Sami sudionici takvih programa ističu da je njima osobno važno da takve programe provode školovane osobe koje nemaju značajna ograničenja, jer u samoj provedbi, osim njihovih znanja, potrebna je i mogućnost asistiranja i pomaganja.
Jesu li vrhunski sportaši s invaliditetom dovoljno cijenjeni u društvu, odnosno jesu li im osigurani svi uvjeti za treniranje kao i ostalim profesionalnim sportašima?
- U većini primjera rekao bih da nisu te da im društvo nije osiguralo ravnopravne razvojne uvjete. To je civilizacijska razina koju mi još moramo dostići. Mnogo je tu slatkih riječi, ali često zapinje u provedbi.
Je li moguće izraditi kvalitetan program prema kojem bi se učenici s invaliditetom mogli baviti sportom na satu tjelesne kulture?
- Određeni pomaci su napravljeni, pogotovo na deklarativnoj razini. U provedbi je slika otežana i rijetko onakva kakva bi trebala biti. Smatram da nastavnici TZK nisu problem u primjeni takvih programa već cjelovita organiziranost obrazovnog sustava koji je iznimno sterilan u mnogim segmentima, pa tako i kod implementacija programa TZK za osobe s invaliditetom. Također, uvjeti u kojima rade nastavnici su toliko različiti u pojedinim sredinama da je iznimno teško generalizirati o mogućnosti provedbe takvih programa. U tom segmentu pred nama je višegodišnji, iznimno zahtjevan rad.
Imate li osobnih iskustava vezanih za osobe s invaliditetom?
- U obitelji ne, dok u krugu prijatelja nekoliko njih ima različite oblike invaliditeta. S dva sam prijatelja prošao gotovo sve faze, od događaja koji je za posljedicu imao invaliditet, preko rehabilitacije i adaptacije, kako fizičke tako i mentalne, do stvaranja novih životnih izazova i uspjeha. Bilo je to u ratnom i poratnom razdoblju te su time okolnosti bile još složenije. U svakom slučaju, ne smatram se stručnjakom u tom području ali ga razumijem i unutar svojih mogućnosti utječem na njegov razvoj.
Razgovarao: Marko Damjanović
Objavljeno: 10.10.2014