Moja priča: Dobrila Maričić – Boba
Bobu su, nakon što je završila u invalidskim kolicima, silom zakona odmah željeli poslati u mirovinu. No, snaga volje, nevjerojatno pozitivan duh i, možda najviše, ljubav učenika te supruga Siniše zadržali su je na poslu. I danas je, na radost svojih učenika i kolega, učiteljica u jednoj osnovnoj školi u Osijeku
S Bobom sam razgovarala na prvi dan školske godine. Ona je krenula u prvi razred, kao učiteljica, a ipak uzbuđena kao i njena druga generacija biserčića od kada je u invalidskim kolicima. Djeca koja je prihvaćaju i gledaju srcem. Od kojih bi i odrasli mogli mnogo naučiti. Žena koja je živjela ispunjen život i našla snagu, volju i razlog da iz temelja izgradi novu svakodnevicu. Dokaz da se može, ali uz vjeru i podršku bližnjih i društva.
"Prije pet godina pala sam s trešnje, povrijedila kralježničnu moždinu i nakon operacije i rehabilitacije ostala sam u kolicima s dijagnozom paraplegija", priča Boba.
"Do tada živjela sam punim plućima, nošena laganim vjetrom u leđa. Bavila sam se mnogim stvarima: gimnastikom, košarkom, jedrila, skijala, pčelarila, radila kao turistički vodič, obrađivala vinograd, puno sam se smijala, pjevala, plesala, družila se s dobrim ljudima raznih životnih uzrasta, putovala, sklapala poznanstva i prijateljstva bez predrasuda.
Jednog tmurnog ponedjeljka išla sam brati trešnje, popela sam se visoko i iznenada je pukla grana. Padala sam, a grane su me lomile - rebra, kralježnicu. Završila sam u osječkoj bolnici na neurokirurgiji gdje sam operirana. Strašnih bolova koje su pomalo ublažavale predobre sestre ne želim se sjećati. Kad su rane zacijelile premjestili su me u Varaždinske toplice na rehabilitaciju. Nisam znala što me čeka, ali došla sam tamo kao i svi povrijeđeni s nadom da ću se oporaviti, dići na noge i vratiti u moj život. Ne ide to tako! Vrijedno sam vježbala i učila kako treba obuti čarape, kako ući u kolica, kako se samokateterizirati, kako se otuširati... kako... kako... Shvatila sam da ja to mogu i, što prije svladam te aktivnosti svakodnevnog života, prije ću se dići i vratiti u moj život, mom suprugu, bratu, učenicima, prijateljima. Eeee, ne ide to tako! Iako su Varaždinske toplice daleko od Osijeka, često su me posjećivali prijatelji, brat, suprug. Nazivali su me mnogi, slali poruke podrške i pozitivne želje. Za vrijeme mog boravka u toplicama suprug je za mene tj. nas prilagodio novi stan. U naš se nisam mogla vratiti.
Stanovali smo na četvrtom katu u zgradi bez lifta. Tri tjedna prije mog izlaska iz toplica bila sam na vikendu u Osijeku. Pomalo izgubljena u nepoznatom prostoru i nesigurna kao nikad u životu. Ja se tu trebam vratiti, a sve mi je nepoznato, previše nesavladivih prepreka, ali onda se pojavi neki anđeo u liku supruga i pomogne u rješavanju problema. Moj Siniša. U redu je da ti netko pomogne, ali ja sam to željela sama napraviti.
Po povratku u toplice osjetila sam se sigurnom, ja sam ovdje samostalna. Puno nas je u kolicima. Svi smo jednaki. Imamo bolove i isti problem i istu želju, a u Osijeku... kako ću se snaći? Mogu li nastaviti živjeti 'normalno'? I baš mi je trebalo to vrijeme od tri tjedna da se pripremim za povratak kući. Učila sam ponovno živjeti drugačije.
Po povratku kući sam pomalo prihvaćala taj stan kao moj dom, moju kuću, no kreću i problemi. Administracija, uputnice, bolovi, zdravstveni sustav. Stalno nešto moraš.
Jednog dana otišla sam u školu posjetiti moje učenike. Bili su četvrti razred i imali su novu učiteljicu. Dočekala sam ih sjedeći za stolom tako da najprije vide mene, a onda sam im rekla da me još jako bole noge i da sam još u kolicima. Zavrtila sam se i napravila brzi okret i time ih zadivila. Sjeli su na tepih i dva školska sata su mi pričali kako su, što su radili, kako im je u školi, a oni su me ispitivali kako sam, gledali moja kolica. Tada me Luka upitao: 'Učiteljice kad ćete nam se vratiti?' Ja sam odgovorila da ne mogu jer sam u kolicima, a oni su rekli: 'Nema veze, mi ćemo vam pomoći.' Tada sam uvidjela da djeca nemaju predrasude, da sam ja njima, kako su rekli roditeljima, 'ona ista, nasmijana učiteljica'.
Naš zdravstveni sustav je takav da su me šest mjeseci od povrede htjeli umiroviti. Međutim, nakon posjeta mojim učenicima i razgovora s ravnateljem i učiteljicama koji su mi pružali veliku podršku u želji da se vratim na posao u razred, na liječničkoj komisiji sam izrazila tu želju. Poslali su specijalnu komisiju koja je trebala procijeniti moje psihičko zdravlje i stanje, pregledati je li škola prilagođena i slaže li se stručna služba škole i ravnatelj s mojim povratkom. 'Dotukli' smo ih mojom energijom i podrškom kolektiva. Bilo je raznih opcija o načinu rada, međutim kako je razredna nastava specifična, obratili smo se Gradu i Gradskom poglavarstvu s pitanjem bi li podržali moju želju za povratkom na način da mi osiguraju asistenta u radu? Grad Osijek je tada već četvrtu godinu provodio projekt 'Asistent u nastavi za djecu s ADHD-om i drugim teškoćama u razvoju+. Nakon razgovora s Pročelnikom ureda za prosvjetu i kulturu, valjda opet zbog tog mog 'zračenja' dobili smo odgovor DA.
I evo, sad već petu godinu imam asistenticu u radu (apsolventicu razredne nastave). Asistentica mi pomaže u radu tako da zapisuje na ploču, vodi učenike na tjelesni, održava sate TZK, donosi dnevnik iz zbornice, vodi učenike u kazalište, na igralište. Stječe znanje koje će joj jednog dana trebati, a ja radim posao koji znam i volim. Ponosna sam jer sam i kao učiteljica u kolicima potvrdila zvanje mentora, a 2010. sam dobila javno priznanje grada Pečat grada Osijeka za osobita ostvarenja u području obrazovanja.
Sretna sam jer me suprug često može odvesti na posao – nisam još u glavi prebacila vožnju na ručni pogon, ali radim na tome, pa ću biti još samostalnija.
Siniša je otkrio da voli kuhati, pa je sad on glavni kuhar, a ja 'mala od palačinki'. Skoro svaki dan poslije posla idemo u šetnju do Drave, pa uz Dravu promenadom do grada. Susrećemo puno poznatih ljudi, družimo se. Samo pravi prijatelji su ostali, neki su se izgubili, a neke smo stekli u nesreći. Dosta putujemo i krećemo se – kazalište, izložbe, koncerti, utakmice, kartanje. Siniša je motor-pokretač, a ja ga slijedim.
Ne osjećam se više loše u kolicima i ne mislim da me ljudi na ulici gledaju sa sažaljenjem. Možda se čude kad vide da se Siniša i ja smijemo. Dosta problema i neprijatnih situacija svladavamo kroz šalu, jer u životu ima puno ozbiljnih i teških stvari.
Svakodnevne bolove, jer imam nepotpunu ozljedu, pa imam osjet dodira i jako jake bolove, pokušavam smanjiti liječenjem u ambulanti za bol. Ponekad pokušavam kukanjem, a kome drugom nego opet Siniši.
Odnos društva prema nama uvelike ovisi o nama samima, ali ranjeni, bolni i još u kolicima često odustajemo. Ljute me administrativne procedure oko stvari koje bi trebale biti automatski riješene npr. dolazak terapeuta u kuću. Kako bih to ostvarila nosim uputnicu mog liječnika fizijatru, on napiše preporuku i šifre, zatim to vidi liječnik opće prakse, pa njegovu uputnicu nosimo u Zdravstveni na komisiju da to odobri. Kad su to odobrili opet idem kod mog liječnika koji daje uputnicu sa šiframa i nakon toga zovem fizioterapeutsku kuću da mi (ako imam sreće bit će to za dva tjedna) pošalje fizioterapeuta. I za dva mjeseca sve se ponavlja. A toga ima još. Često se upitam tko to radi za osobe s invaliditetom koje su same i nemoćni, ne znaju svoja prava, a nemaju Sinišu.
U Osijeku se dosta toga promijenilo. Mnogi objekti sad su pristupačniji, prijelazi preko ceste prilagođeniji, a u Gradskom poglavarstvu prihvaćaju sugestije. Ponekad kad pomislim da ne mogu kao nekad plesati, skijati, jedriti, hodati bosa po pijesku... rastužim se, padnem psihički, teško mi je, ali onda nađem pozitivnu misao, sjetim se da radim, smislim zadatke za učenike i idem dalje sa osmijehom na licu.
Da, to sam ja. Dobrila Maričić, za prijatelje Boba, učiteljica, žena s osmijehom na licu."
Zabilježila: Božica Ravlić
Objavljeno: 15.09.2014