Moja priča: Marija Kotarski
"Ono što me jako zna zasmetati je kad čujem da puno ljudi o sebi govori kao o 'invalidima'. Ja nisam invalid, nesposobna, ja imam invaliditet, poteškoću. I hoću da me tako tretiraju, nikako drugačije. Ljudi s invaliditetom žele biti jednaki, a onda traže razne izlike za nedjelovanje", kaže studentica španjolskog i talijanskog jezika. Ovo je priča o optimizmu i volji koja ruši sve barijere
Marija Kotarski, kako to sama opisuje, ugledala je svijet tiho. Danas je glasna i odlučna u svakoj svojoj izjavi i stavu. Kad bi sve osoba s invaliditetom doživljavale sebe kao ona, vjerujem i ovaj termin – invaliditet - ne bi imao podloge. Svi vi koji koristite svoje stanje kao izliku za neaktivnost, pokušajte pročitati njezinu životnu priču i tada ponovno razmislite tko ste i što možete. Neizmjerno je zadovoljstvo kad Marija dok dogovaramo susret i priču za In-Portal, kaže: "Nema veze kakav će biti dan, ne smeta kiša, pa tramvaji voze. Kad se dogovorimo dolazim."
Hrabrost jedne majke
Kiša nije padala, dan je bio sunčan, pa je Marijinu priču bilo još ugodnije slušati.
"Mama je bila u šestom mjesecu trudnoće kad su počeli trudovi, liječnici su odgađali porod. Ugledala sam svijet tiho, nisam plakala. Prestala sam disati, ispustila sam tek jedan vrisak. Liječnici i sestre nisu odmah započeli reanimaciju. Dok su čekali da počnu s tim, prošlo je i više nego dovoljno vremena u kojem sam ostala bez kisika i počeli su problemi koji su usmjerili cijeli moj život.
U inkubatoru su me premjestili u drugu bolnicu i sljedećih dva mjeseca nije se znalo hoću li preživjeti. Strah i šok u kojem je moja obitelj tada živjela neizreciv je, ali bila sam žilava beba koja je željela život. Odmah se znalo da je cerebralna paraliza moja dijagnoza, ali stupanj nisu mogli odrediti jer je bilo je rano za prognoze.
Roditelji su krenuli s terpijama na Goljaku i život je tekao mirno do moje četvrte godine kad sam imala rutinsku operaciju tetiva. Iskustvo je bilo vrlo traumatično i od tada imam fobiju od bolnica, jednostavno ih ne podnosim. Bojim se čak i rutinskih bolničkih pregleda. Ta godina je za moju obitelj bila vrlo teška, sigurno najteža.
Netom prije Uskrsa umrla je moja baka, mamina mama, a samo dva tjedna kasnije i moj tata, koji je bio u 49. godini života, oboje od srčanog udara. Brat je imao 17 godina, sestra 15, a ja sam upravo krenula na rehabilitaciju nakon operacije. Mama, koja je ostala sama s nama, nije imala vremena za tugovanje, plakanje, trebala nam je njena pomoć. Iako je bila shrvana i dotučena nakon svega, smogla je nekako snage i nastavila dalje, vođena vjerom i brigom za nas, jer je brata i sestru trebalo doškolovati, a mene podići.
Liječnici bez srca i morala
U prvih deset godina nagledala sam se bolnica i doktora. Sjećam se bešćutnih liječnika koji su nakon tatine smrti na zahtjeve moje majke da mi se ispuni pravo na fizikalnu terapiju u kući i na ortopedska pomagala koja sam trebala odgovorili: 'Gospođo, ako ne možete brinuti o svome djetetu dajte je u dom.' Mama ih, na sreću, nije poslušala, borila se za mene i zbog nje sam ovdje gdje jesam, takva kakva jesam.
Imala sam faze 'Bože, zašto ja' otprilike do 12. godine života, koje su bile više rezultat neke pobune protiv liječnika, longeta i svega, nego bilo što drugo, ali poslije se u meni nešto prelomilo i normalno sam prihvatila sebe. Od tada nisam nikome dopuštala da mi iskaže sažaljenje ili da me smatra drugačijom, manje vrijednom.
Moja mama nije tipična mama djeteta s teškoćama u razvoju. Majke, općenito roditelji djeteta s teškoćom, ponekad pretjeruju u želji da zaštite dijete i tako mu, nesvjesno, ne dopuste da razvije vlastite potencijale. Moja mama mi je, naprotiv, uvijek govorila 'možeš' i 'bori se', nikada me nije sputavala, podržavala je moje izbore i odluke i davala mi punu podršku. Teško je prihvatila činjenicu da sama odlazim u grad, na tramvaj, autobus, ali navikla je i na to. Sad kad i tražim nešto kaže 'možeš ti to i sama'. Ona je najzaslužnija za to što sam se razvila u osobu koja nije imala i nema komplekse zbog svog invaliditeta. Sretna sam što me uvijek doživljavaju jednakom. Zna se što mogu i tako me prihvaćaju.
Nikada neću znati kako izgleda školovanje u redovnom sustavu školovanja. Do fakulteta nisam imala prijateljstva s vršnjacima bez invaliditeta. Osnovnu školu završila sam na Goljaku, srednju u Centru Dubrava. Mislim da je to dvosjekli mač, jer mi je s jedne strane odgovaralo biti u društvu djece slične meni, jer sam automatski izbjegla moguću odbačenost od strane vršnjaka bez invaliditeta, koju su neki moji prijatelji s invaliditetom koji su išli u redovnu školu iskusili, tako da mi je, s te strane gledano, drago, iako tko zna kako bi izgledalo ići u školu s djecom bez teškoća u razvoju, na to pitanje nikad neću dobiti odgovor. Ono što sigurno znam je da sam tokom cijelog školovanja bila vrlo sretna i prihvaćena, to razdoblje pamtim kao vrlo lijepo, posebno kad se radi o Goljaku.
Španjolska u mome srcu
Završila sam za upravnog referenta, ali nikada nisam planirala to raditi. To mi je bila samo odskočna daska za ostvarenje mog sna. Sa sedam godina rekla sam prvi put da mi je španjolski jezik lijep i da ću ga jednom studirati. Povod možda leži u vremenu provedenom s mamom i bakom gledajući meksičke serije, koje su mi pomogle da ga otkrijem i koje su mi i danas drage, iako ih ne gledam više tako često kao prije zbog nedostatka vremena i drugih obaveza. Kasnije sam poželjela studirati i talijanski. Danas sam na četvrtoj godini, talijanski nastavnički, a španjolski znanstveni smjer. Voljela bih kad završim raditi kao profesor i ostvariti svoju prvotnu misiju te postići da se i drugi zaljube u španjolski kao i ja, ali i da otkriju ljepote talijanskog. Imam i rezervni plan, ne uspijem li se zaposliti želim osnovati udrugu za učenje jezika u svojoj Zelini. Želja mi je uz posao baviti se i znanstvenim radom u području španjolskog jezika, na projektu izrade velikog Hrvatsko-španjolskog rječnika, koji zasad ne postoji u Hrvatskoj. Možda jednom upišem i doktorski studij iz španjolskog, ali još je rano o tome govoriti.
Studenski život me osamostalio, preselivši iz Sv. Ivana Zeline u Zagreb, u Cvjetno naselje, doživjela sam preobrazbu. U studenskom domu mi osobe s invaliditetom imamo 24 sata asistenta kojeg možemo pozvati po potrebi. Ujutro mi dolazi patronažna sestra koja mi pomaže obaviti njegu i moj dan počinje, dalje ostajem sama. Odlazim na predavanja, nakon kojih u domu pišem zadaće i seminare uz pomoć moje asistentice u nastavi, koju sam dobila zahvaljujući mojoj matičnoj udruzi Srce iz Zeline, koja mi također daje veliku potporu u svemu, koristim tramvaj, volim šetnje po gradu, imam društvo u domu i živim kao i ostali mladi ljudi mojih godina. Obožavam putovati, i kad god imam mogućnost negdje odem, bilo to u Hrvatskoj ili izvan nje. Dosad sam posjetila Francusku, Italiju, Španjolsku, Austriju i Češku, a u budućnosti se nadam obići i neke zemlje izvan Europe, najviše sve zemlje Hispanske Amerike, od Kube do Urugvaja i Paragvaja. Putovanje za koje živim je Meksiko, jedan od najvećih životnih snova mi je posjetiti tu zemlju.
Ja ne mogu kazati 'ne mogu'
Odnedavno i boćam u Boćarskom klubu cerebralno paraliziranih osoba Zagreb kod gospođe Jasne Škrabo kojoj sam neizmjerno zahvalna što me prihvatila i pružila mi priliku da se dokažem u nečem novom te nakon tri mjeseca treniranja osvojim na Božićnom turniru za mlade prvo mjesto u svojoj kategoriji B-C3.
Mislim da život osobe s invaliditetom u najvećoj mjeri ovisi o osobnosti same osobe, o tome kako sam sebe vidiš i kakav stav imaš o samom sebi. Ne možeš ništa postići bez samostalnog truda i volje. Mene je često upravo inat tjerao naprijed, želja da dokažem da mogu i sebi i drugima. Ne smijemo se zapustiti, iako se vrlo često moramo dokazivati puno više od onih bez invaliditeta. Teško je ono što mi u životu često moramo proći, ali može nam biti i na ponos ako nakon toga što prođemo uspijemo postići što želimo .
Ja sam jako uporna, tvrdoglava i sve što si zacrtam ostvarim prije ili kasnije. Dosad sam ostvarila sve što sam željela, pa čak i ono što liječnicima i birokraciji nije bilo zamislivo, kad su prognozirali da od mene neće biti ništa. Da su se stvari događale po liječničkim predviđanjima odavno ne bih bila živa. Znam da realizacija mog putovanja po Hispanskoj Americi izgleda teško, no ja znam da ću to ostvariti. Za mene ne postoji 'ne mogu', jer vjerujem u sebe. Taj stav 'ne mogu' možda je najveća prepreka osobi s invaliditetom za normalan život. Ako želiš nešto dovoljno jako ostvarivo je, sve ostalo su samo izlike. Slično je rekao i Pablo Picasso: 'Tko želi naći će načina, a tko ne želi, naći će izliku.' Slažem se s tim i mislim da je to velika istina.
Na kraju bih rekla i da su prilično važni stručni termini s kojima se okolina odnosi prema nama, a ponekad čak i mi sami. Recimo, ono što me jako zna zasmetati je kad čujem da puno ljudi o sebi govori kao o 'invalidima'. Ja nisam invalid, nesposobna, ja imam invaliditet, poteškoću. I hoću da me tako tretiraju, nikako drugačije. Ljudi žele biti jednaki, a onda traže razne izlike za nedjelovanje.
Puno je bitnih faktora - od okoline općenito do obitelji - ali i kad nemaš podršku trebaš se pokrenuti i dokazati sebi i drugima što možeš ili se barem potruditi to učiniti. To je ono što moraju osvijestiti sve osobe s invaliditetom", poručuje Marija.
Božica Ravlić
Objavljeno: 21.03.2014