Moja priča: Mladen Katavić
"Kad pogledam svoj životni put i sam se upitam kako sam tako lako prešao preko teškog invaliditeta. Proputovao sam svijet i živim život prepun sadržaja, ogromne zasluge idu mojoj obitelji, ali pomagalo je i moje povjerenje u Božju providnost i vjera da Bog negdje uzme, a drugdje dvostruko vrati", kaže ovaj... hm, najbolje da pročitate priču pa ćete vidjeti što se sve krije u našem Mladenu
"Moja priča započela je 28. prosinca 1969. godine u Fojnici, malom i pitomom srednjebosanskom gradiću. Za odrastanje u fojničkom kraju me vežu isključivo prekrasne uspomene, od skladnog i marljivog života svoje obitelji, do bezbrižnog djetinjstva provedenog uz visoravni, rijeke, jezera i ostale prirodne ljepote kojima je moj rodni kraj obilovao", započinje svoju priču Mladen Katavić,.
Život po mjeri čovjeka
"Osnovnu i srednju grafičku školu završio sam u Fojnici. Nakon završetka srednje grafičke škole, iako sam bio odličan učenik, nisam nastavio školovanje nego sam odmah počeo raditi u obiteljskoj tiskari. U tiskari sam radio sve što se tražilo od mene, ali sam posebnu ljubav razvio prema knjigoveštvu. Kako se naša obiteljska tiskara specijalizirala za vezivanje starih crkvenih knjiga, uspio sam usavršiti tu posebno osjetljivu tehniku vezivanja starih i raritetnih knjiga. Može se reći da sam uživao u svom životu. Živio sam u gradu po svojoj mjeri, radio posao koji me ispunjavao i uz obitelj, mladost i prijatelje, što bi čovjek više poželio.
Nad moju životnu idilu su se početkom 90-ih iznenada i neočekivano počeli nadvijati ratni oblaci. U Hrvatskoj je rat počeo buktiti, a u mojoj Bosni su ljudi ostali zatečeni. Jedni su tvrdili da to nije naš rat, dok su drugi naivno mislili da se nevolje događaju uvijek nekom drugom. Što god tvrdio i kako god razmišljao, nitko nije mogao ignorirati strah koji se osjetio posvuda. Baš taj strah koji smo osjetili kod svoje bliske okoline, a ponajviše imajući na umu majku Aniku i sestru Snježanu, moj otac Fabijan, mlađi brat Alen i ja smo se prijavili u dragovoljce HVO-a. Ubrzo je rat zahvatio čitavu Bosnu i Hercegovinu. Ratni vihor nas je nosao po raznim frontama. Ranjavanja i smrt su bili svakodnevica, ali smo moj otac, brat i ja nekako uspjevali sačuvati glavu.
Paklena mina
Događaj koji će mi promijeniti život će se ironično odigrati baš u mom rodnom kraju. Baš uz staze koje sam u djetinjstvu bezbroj puta prošao, hodajući na izvidnici, nagazio sam na minu koja mi je raznijela lijevu ruku i desnu nogu. Nakon teškog ranjavanja i čudesnog preživljavanja, ekstremiteti su mi amputirani u bolnici u Kiseljaku. U prvom trenutku je do moga oca i bliskih prijatelja stigla vijest da sam poginuo, tako da otac, ugledavši me bez ruke i noge, nije mogao skriti oduševljenje pred svojim teško ranjenim uskrslim sinom. Nakon Kiseljaka sam zračnim mostom prebačen u splitsku bolnicu, a potom u Zagreb. Liječenje sam započeo u Novoj bolnici, a slijedeće sam dvije godine proveo po njemačkim bolnicama i domaćim toplicama na rehabilitaciji. Uz moje stradavanje, dodatni udarac za našu obitelj bilo je i teško ranjavanje moga brata Alena koji je bio pogođen gelerima u glavu. Nasreću posljedice njegovog ranjavanja nisu bile kobne i trajne.
Trebalo se suočiti s činjenicom da mi se život u potpunosti promijenio i da se stari život i okolnosti više neće vratiti. Kao 26godišnjak i stopostotni ratni vojni invalid započeo sam novi život u Zagrebu, velikom gradu kojega nisam poznavao, a na početku, zbog svoje sklonosti življenju u manjem i pitomijem okruženju, nisam ni volio.
Novi život s invaliditetom
Zbog svoje jednostavne naravi, vjere i ljubavi prema životu, vrlo brzo sam prihvatio novi grad i novi život s invaliditetom. Iako me je invaliditet spriječio u tome da nastavim razvijati svoju ljubav prema knjigoveštvu, odlučio sam nastaviti školovanje i završio sam grafički fakultet. Ono što mi je posebno pomoglo da se nosim s novim životnim okolnostima bio je sport i pozitivna energija koju sam crpio iz sportskih druženja. Prvo sam se počeo baviti sportskim ribolovom, prvo rekreativno, a zatim i natjecateljski. Također sam redovito plivao na bazenu Mladost. Plivanje mi je tako dobro išlo, da su me plivački trenere savjetovali da se ozbiljno počnem baviti plivanjem jer sam po svojim vremenima bio vrlo blizu olimpijske norme. Nisam bio spreman prihvatiti se tako ozbiljne i zahtijevne zadaće jer sam previše uživao u običnom, opuštenom druženju s prijateljima, što će me uputiti prema pikadu, sportu kojim se aktivno bavim poslijednjih 10 godina. Sa svojim prijateljima iz zagrebačkog kvarta Vrbik 2004. godine osnovao sam pikado klub Vrbik 04. Taj društveni sport sam prilično ozbiljno shvatio i tijekom ovih deset godina sam zahvaljujući pikadu prošao čitavu Europu, a uspio sam osvojiti i mnoga odličja. Od natjecatelja sam postao i organizator i sportski funkcionar. Naime, danas sam predsjednik Pikado saveza grada Zagreba i član izvršnog odbora Hrvatskog pikado saveza te član skupštine Zagrebačkog sportskog saveza, a vrlo sam aktivan u zagrebačkoj HVIDRI.
Upoznati svijet i bana Jelačića
Kad ovako sam pogledam vlastiti životni put i sam se upitam kako sam tako lako prešao preko teškog invaliditeta. Sjetim se razdoblja kad sam nepokretno ležao u Novoj bolnici i suboraca koji su išli do Trga bana Jelačića. Smiješno će zvučati, ali tada sam se naivno pitao hoću li ja ikada vidjeti toga bana. Ne samo da sam ga ubrzo vidio, nego sam proputovao svijet i živim život prepun sadržaja. Kad razmislim, možda sam najmanje sam zaslužan za to. Ogromne zasluge idu mojoj obitelji koja mi je uvijek bila oslonac i podrška. U teškim trenucima mi je pomagalo i moje povjerenje u Božju providnost i vjeru da Bog negdje uzme, a drugdje dvostruko vrati, samo to treba potražiti i prepoznati. Nasreću, uspio sam prepoznati taj Božji dar u osobi, koju sam htio ostaviti za kraj ove moje priče, svojoj supruzi Nataši. Ona me je podizala kad god sam klonuo duhom. Njezina ljubav je uvijek bila jača od moga invaliditeta. Zapravo je ona u meni prepoznala onog vedrog, jednostavnog i u život zaljubljenog mladića s fojničkih planina.
Zabilježio: Branimir Šutalo
Foto: Boris Ščitar/Pixsell, Matko Šutalo
Objavljeno: 17.03.2014