Intervju: Mirela Šikoronja
"Kad me netko pita 'kako to da treniraš osobe s invaliditetom?', odgovorim da je to zato što uživam u tome što radim i svoje igrače u reprezentaciji ne bih mijenjala ni za što", kaže trenerica koja se s neponovljivom Sandrom Paović, Anđelom Mužinić i Helenom Dretar Karić s Europskog prvenstva u stolnom tenisu za sportašice s invaliditetom vratila s dva osvojena zlata i tako ostvarila povijesni uspjeh našeg paraolimpijskog sporta
Nedavno ste ste se vratili s Europskog prvenstva u stolnom tenisu za osobe s invaliditetom ovjenčani s dva zlata. Riječ je dakle o povijesnom uspjehu hrvatskog paraolimpijskog sporta. S kojim ste očekivanjima otišli u talijanski Lignano, jeste li se uistinu nadali da će Sandra Paović, Anđela Mužinić i Helena Dretar Karić zaposjesti vrh europskog stolnog tenisa?
- Da, ostvarili smo povijesni uspjeh osvajanjem 2 zlata (pojedinačno Sandra Paović i ekipno Anđela Mužinić i Helena Dretar Karić) te bronce ekipno (Dinko Obilinović i Pavao Jozić). Možda ću biti neskromna, ali smatram da neću, jer točno znam što smo sve uložili, što su igračice i igrači pokazivali na treninzima i na svim međunarodnim natjecanjima ove godine. Iskreno, otišli smo na europsko prvenstvo s ciljem osvajanja dvije zlatne medalje i to upravo ove koje su se i dogodile. Sandra je od četiri međunarodna turnira, koja su prethodila Europskom prvenstvu, osvojila tri. Zar sam imala ikakvo pravo planirati drugo nego ići na europsko da uzmemo ono što nam pripada, a još uz to imajući na umu Sandrinu nevjerojatnu upornost i želju za ostvarenjem postavljenih ciljeva. Isto je i kod djevojaka ekipno, Anđela i Helena u ekipnom djelu osvojile su četiri međunarodna turnira od njih četiri ove godine, a posebno smo bili motivirani da sredimo Engleskinje koje su bile zlatne sa zadnjeg Europskog prvenstva i brončane s Paraolimpijskih igara iz Londona. Bronca naših momaka se dogodila jer je proigrao naš najmlađi reprezentativac Pavao Jozić, 19 godina mu je tek. Uložili smo u njega, vjerovali, čekali ga jer igrom pokazuje već duži period da može, ali da se dogodi rezultat baš na velikom natjecanju to se nisam nadala, svaka mu čast i to je veliki dobitak za sve nas.
Kako ste pripremali svoje zlatne cure? Jeste li "odgovorne strukture" morali moljakati za pomoć ili ste, naprotiv, nailazili na otvorena vrata?
- Prvo, već nekoliko godina unazad radimo na homogenizaciji reprezentacije, jer po meni i mojoj viziji sporta, ali i života, timski rad je taj koji ostvaruje postavljene ciljeve, a posložiti ovakve ljude i sportaše doista nije bilo teško…
Drugo, timski rad stručnog tima također je neophodan, trener bez podrške izbornika, fizioterapeuta, predsjednika Saveza ne bi mogao ništa napraviti. Posložili smo pravila i tih pravila smo se svi zajedno nastojali držati, kažem nastojali, jer u tom segmentu imamo prostora poboljšati sistem funkcioniranja.
"Sportaši s invaliditetom uživaju jako malu medijsku pažnju, puno je interesantnije pratiti neku nepodopštinu u nogometu, nego ono što je pozitivno, ono što je teško ostvarivo, za što moraš dati sto posto sebe da bi se na kraju veselio, kad danas ima puno kraćih putova za ostvarenje nečega što netko želi postići"
Onaj dio koji nas sputava i uvijek ćemo nailaziti na probleme je taj da ukoliko želimo pratiti vrhunske sportske rezultate i pratiti sile koje ulažu u sport s puno više financijskih sredstava kao što su Francuska, Engleska, Njemačka, Turska, Kina, Koreja i mnoge druge zemlje je taj da moramo mijenjati svijest ljudi, čak i ljudi koji vode sport osoba s invaliditetom, svijest koja govori da su ti sportaši potpuno isti kao i sportaši bez invaliditeta, potpuno isti profesionalci koji bez svakodnevnog treninga, kontinuiranih natjecanja, s još više fizičkog napora i s još većim posljedicama nakon vrhunske sportske karijere ostvaruju svoje i naše ciljeve…
Mogla bih govoriti u nedogled o problemima s kojima se susrećemo od ograničenih mogućnosti smještaja u hotelima, pristupa sportskim objektima, prijevoza… Međutim, ono što je vjerojatno najvažnije a to je entuzijazam, upornost i tvrdoglav rad i samo rad, bez obzira na uvjete, donosi ostvarenje ciljeva a naši su bili da se popnemo na krov Europe i priznajem, baš je lijep pogled!
Koja je uostalom razlika između stolnog tenisa za osobe s invaliditetom i onog za stolnotenisače bez invaliditeta?
- Mislim da sam na ovo pitanje odgovorila u prethodnom pitanju, NEMA RAZLIKE, razlika je samo u tehničkom dijelu stolnoteniske igre. Razlika je u tome da bi svako dijete uključeno u odgojno-obrazovni sustav trebalo imati priliku da dođe organizirano pogledati natjecanje sportaša s invaliditetom kako bi naša djeca osjetila ispravnu viziju sporta, kako bi učili i bili ispravno usmjereni za budući samostalni život. Zašto to govorim? Zato jer su to ljudi koji daju maksimum, koji se vesele od srca i tuguju isto tako, koji uživaju u svakom trenutku, koji razmišljaju pozitivno i uzvraćaju dobiveno, a sve to je isprepleteno emocijama i samih sportaša i onih koji su uz njih.
Eto, to je razlika. Kad me netko pita "kako to da treniraš osobe s invaliditetom?", odgovorim da je to zato što uživam u tome što radim i svoje igrače u reprezentaciji ne bih mijenjala ni za što!
Što mislite o tretmanu sportaša s invaliditetom u hrvatskom društvu? Dijelite li mišljenje većine osoba s invaliditetom da su OSI sportaši u bitno lošijem položaju u odnosu na one bez invaliditeta?
- Slažem se s njima jer se i ja sama susrećem s tim problemom kada komuniciram i tražim ostvarivanje prava za sportaše s invaliditetom. Prvo , Zakon o sportu treba potpuno uskladiti isto kao i naknade za sportsku izvrsnost. Nedopustivo je da se sportašima bez invaliditeta priznaje ostvareni rezultat na Olimpijskim igrama i Svjetskim prvenstvima, a sportašima s invaliditetom samo ostvarenje na Paraolimpijskim igrama. Tu su sportaši s invaliditetom definitivno diskriminirani, a mišljenja sam - jer sam čovjek iz struke - da to ti sportaši najblaže rečeno ne zaslužuju.
"Sanjam o paraolimpijskom centru u Gradu Zagrebu, dvorani koju ćemo napuniti sportašima s invaliditetom, a ujedno ćemo ju otvoriti svima onima koji žele osjetiti pozitivnu atmosferu, rad i želju za uspjehom"
Sportaši s invaliditetom uživaju jako malu medijsku pažnju, puno je interesantnije pratiti neku nepodopštinu u nogometu, nego ono što je pozitivno, ono što je teško ostvarivo, za što moraš dati sto posto sebe da bi se na kraju veselio, kad danas ima puno kraćih putova za ostvarenje nečega što netko želi postići. Sportašima s invaliditetom definitivno pripadaju ista prava kao i sportašima bez invaliditeta. Jedan od idealnih primjera su Paraolimpijske igre u Londonu koje su pokazale i gledanošću i interesom javnosti i sportskim dostignućima da to zaslužuju.
Može li se novi Zakon o sportskim postignućima protumačiti kao uvredljiv za paraolimpijce?
- Možda ne tako grubo rečeno da je uvredljivo, ali smatram i uvijek ću stajati iza toga da svi sportaši i sa i bez invaliditeta ulažu cijeli svoj život u to što rade i oni koji su postigli vrhunske sportske rezultate doista su vrhunski sportaši i ljudi i to im u svakom pogledu treba priznati.
Što se u skorijoj budućnosti može očekivati od paraolimpijskog sporta ako se već i mediji i sportske vlasti prema rezultatima sportaša s invaliditetom odnose s takvom ignorancijom?
- Mi koji radimo u paraolimpijskom sportu u svakom slučaju nećemo dozvoliti da paraolimpijski sport bude na izdisaju jer su nas naši sportaši naučili svojim pristupom, upornošću i pozitivnim stavom da su svi problemi rješivi i mi ćemo dati sve od sebe da ih rješavamo pa makar to išlo sporo, korak po korak, milimetar po milimetar…
I usput, sanjam o paraolimpijskom centru u Gradu Zagrebu, dvorani koju ćemo napuniti sportašima s invaliditetom, a ujedno ćemo ju otvoriti svima onima koji žele osjetiti pozitivnu atmosferu, rad i želju za uspjehom.
Razgovarao: Mladen Kristić
Objavljeno: 26.10.2013