Matej primjer kako se strpljivošću, zalaganjem, trudom i disciplinom, naravno i uz sreću, može napredovati u radnom okruženju, u njegovu slučaju u ustanovi URIHO

 

"U današnjim teškim vremenima treba cijeniti kad se dobije posao, bilo kakav. I naravno, treba uložiti trud, biti redovan, discipliniran. Jer tada se može očekivati stalni radni odnos", rekao je Matej Pavelić (32) iz Zagreba, pomoćni radnik u proizvodnom pogonu URIHO-a, Ustanove za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, na Kajzerici.

Zbog intelektualnih teškoća, srednješkolsko obrazovanje stekao je u Centru za obrazovanje i odgoj u Zagrebu, Zagorska 14, obućarski smjer. Nakon toga pet godina nije mogao pronaći posao. Međutim, imao je punu roditeljsku podršku, kao što je i dan-danas još uvijek ima.

Posrećilo mu se u zagrebačkom URIHO-u, gdje mu je pružena šansa nakon što je prošao Radni centar u Gundulićevoj za pomoćnog obućara. URIHO pod ovim imenom djeluje od 1996. godine, a nasljednik je najstarije zaštitne radionice u Hrvatskoj koja je djelovala pod nazivom 'Ivančica', osnovane 1946. godine u Zagrebu.

Matej je tu naišao na podršku radne okoline, a u radne zadatke spadaju različiti poslovi, poput dizanja i nošenja tereta, frkanja celofana, kao i pomaganje kolegama.

"Super mi je. Sredina je 'mila majka'. Svi oko mene se vrte i žele mi pomoći“, opisao je Matej kako mu je na poslu.

Još uvijek je na ugovoru na određeno vrijeme, s time da je jednu godinu pauzirao nakon odrađenih tri godine. Stoga se nada da će uskoro doći na potpisivanje ugovora na neodređeno vrijeme, što mu je i najveća želja u životu zbog samostalnosti – kako bi zatvorio jedno poglavlje u životu. Inače, majka mu je zakonska skrbnica i ima pravo raspolagati novcima.

Na pitanje tko mu je najbolji prijatelj ili kolega na poslu, odmah je – k'o iz puške – rekao: kolegica Valentina Orečić, koja radi na poslovima čišćenja.

"Ona mi je i najveći uzor jer je dobra, blaga i hoće uvijek pomoći", objasnio je.

 

Vezano za sportaše, kao uzor istaknuo je Sandru Paović.

Međutim, priznao je da se na poslu zaljubio u Ivanu: "Sve me privuklo na njoj, a i pomaže mi u svemu. Radi se o djevojci od 23 godine, s kojom volim izaći na pizzu ili kolače." Nećemo iznositi njezino prezime, radi eventualnih neugodnosti.

Matej živi s roditeljima: otac je birotehničar, a majka daktilografkinja. Sestra se udala, ali nema još uvijek djece, dok se mlađi brat oženio i ima jednu djevojčicu, a i čeka drugo dijete – čemu se svi vesele.

Tata je u mirovini, a majka je bila domaćica gotovo kroz cijeli život jer se totalno posvetila djeci.

Matej voli kompjutorske igrice, ali uvijek je spreman i pomoći roditeljima u vrtu. Također, voli šetnje u prirodu – najčešće s tatom, zatim gljive, kestene, zbog čega mu jesen pruža čitavu paletu mogućnosti da zaista može uživati u svim njezinim plodovima.

Kao što su kolege potvrdili prilikom stvaranja ove priče, Matej je zaista pedantan i poslušan na poslu, tako da se na njega može računati. Nikada ne odbija bilo što napraviti, odnosno pomoći. Najviše se veseli kad treba doći plaća, jer mu je velika želja da kupi laptop. Naravno, nikada ne zaboravlja na svoje kolege – voli ih često darivati pokojim bombonom, čokoladama, keksima.

Na pitanje kakva mu je šefica, misleći na Jadranku Blagus - predsjednicu STKI-a URIHO iz Zagreba te dopredsjednicu i suosnivačicu Hrvatskog stolnoteniskog saveza osoba s invaliditetom (HSTSI-a), odgovorio je da je odlična i da je sretan što ima takvo radno okružje. A i načuli smo da ga šefica izrazito cijeni te ga zna često pohvaliti. Nedavno ga je uvrstila u ekipu navijača, što mu je bila prilika za predivno putovanje u Sloveniju i prisustvovanje Europskom prvenstvu u stolnom tenisu za sportaše s invaliditetom u Laškom.

"Takve prilike se ne propuštaju. Zaista sam zahvalan na takvim mogućnostima", rekao je Matej.

Mora se priznati da je Matej primjer kako se strpljivošću, zalaganjem, trudom i disciplinom, naravno uz sreću, može zaposliti i opstati u radnom okruženju.

Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 20.10.2017