"Ne smiješ sam sebe ograničavati i dozvoliti okolini da misli kako ti to ne možeš ili da te netko sažalijeva. Ako sam ne dokažeš da vrijediš nitko te neće prepoznati", kaže uz stalo optimistična djevojka s cerebralnom paralizom

 

Ana Sršen (21) rođena je u Dubrovniku, a živi u malom mjestu Trn na ušću rijeke Neretve.

Djevojka koja, prihvativši invaliditet s kojim je rođena, bez ustručavanja trasira put prema ostvarenju životnih ambicija. Kao malena nije shvaćala što je cerebralna paraliza, zašto mora vježbati, željela je trčati i samostalno hodati, no s odrastanjem, kaže, prihvatila je stanje kakvo jest i pokušava u životu dati ono najbolje od sebe. Podrška obitelji nikada nije izostala, a s njom se ni ona nikada nije osjećala drugačijom od drugih. Njezin stav je jasan: "Traži pa ćeš i naći, ne odustaj, pitaj pa će ti se i pomoći."

"Možda previše lako odustajemo pa onda nastojimo opravdati sebe činjenicom da nešto ne možemo jer nam nije prilagođeno", kaže Ana.

"Naravno, imala sam prepreke i nije uvijek sve bilo idealno, ali jednostavno prihvatiš stanje kakvo jest. Uz osnovnu školu ne vežu me lijepe uspomene. Vršnjaci kao i ni jedna profesorica nisu me prihvatili. Bila sam curica koja nije shvaćala zašto misle da sam drugačija od njih, jer uvijek sam ljude nastojala procijeniti na osnovu njihovih djela a ne fizičkog izgleda.

U osmom razredu sam bila prebačena u drugo odjeljenje gdje su me toplo dočekali i vratili mi poljuljano povjerenje u ljude. Sigurno nisam bila jedina koja je doživjela takvo što, djeca i danas nisu dovoljno poučena da prihvaćaju razlike. To me i ne čudi previše obzirom da nailazim i na odrasle osobe koji nas čudno gledaju. Sada mogu reći da su me takva iskustva ojačala, nisam zlopamtilo i to razdoblje nastojim zaboraviti. Srednjoškolsko obrazovanje je pozitivna strana mog života. Pohađala sam Srednju poljoprivrednu i tehničku školu Opuzen, smjer komercijalist. Želim se zahvaliti svom razredu, ravnateljici Dragici Zadro, svim profesorima, posebno razredniku Zoranu Martinoviću i ostalom osoblju škole. Tamo sam se osjećala voljeno, stekla divne prijatelje i poznanstva. U tom razdoblju nisam imala nikakvih prepreka, od prilagodbi mi je samo bilo potrebno produljeno vrijeme pisanja pismenog dijela ispita zbog sporije motorike ruku što sam uvijek bez problema dobivala", priča ana.

Ana je bila odlična učenica, maturirala s odličnim i trenutno upisuje treću godinu stručnog preddiplomskog studija Financijski menadžment na Sveučilištu u Dubrovniku. Zadovoljna je izborom studija, to je ono što želi raditi u budućnosti. Za kolege i profesore ima samo riječi pohvale. Studij je izvanredan, ali budući da je na svojoj godini postigla najviši prosjek ocjena oslobođena je plaćanja školarine. To joj je dalo dodatnu motivaciju da pokaže najbolji dio sebe. U slobodno vrijeme opušta je i veseli plivanje. U šali kaže da je imala mogućnost profesionalno se baviti plivanjem možda bi imala karijeru kao njezina imenjakinja.

"Ono što me je posebno rastužilo jeste razdoblje upisa na fakultet, raspitivala sam se što i kako upisati", prisjeća se Ana.

"Naišla sam na puno fakulteta na kojem bi na moje pitanje da li imaju kakvu prilagodbu za osobe s invaliditetom odgovor bio - nemamo, nismo nikada imali takvog studenta. Onda bi zastala i upitala samu sebe što to znači 'takav student', u čemu sam ja posebna? Nažalost, istina je da su mladi ljudi s nekim oblikom invaliditeta u strahu i puno ih ni ne pokušava upisati fakultet upravo zbog svih ovih prepreka kojih po meni u današnje vrijeme ne bi smjelo biti. Osoba s invaliditetom je samo jedan naziv koji nas ne bi trebao ograničavati. Istina je da nailazimo na prepreke i da nam ponekad treba vremena i truda da se u našoj državi istaknemo i pokažemo da vrijedimo. Gdje ima volje ima i načina! Mogućnosti uvijek postoje, samo ih trebaš znati prepoznati. Ne smiješ sam sebe ograničavati i dozvoliti okolini da misli kako ti to ne možeš ili da te netko sažalijeva. Ako sam ne dokažeš da vrijediš nitko te neće prepoznati. Moj stav je da nikad ne trebamo čekati da se ukaže prilika za nas.

Zasigurno ne bi bila ovo što sam danas da nisam imala podršku svoje obitelji i prijatelja u svakom razdoblju svoga života. Četveročlana smo obitelj, imam stariju sestru koja je defektolog rehabilitator po struci. Zahvalna sam majci i ocu što sam uvijek bila ravnopravni član naše obitelji, svuda me vodili sa sobom i nikad me se nisu sramili. Gurali su me kroz život i naučili pravim životnim vrijednostima. Ne smijem zaboraviti ni svoje prijatelje koji su uvijek tu za mene. Družimo se, odlazimo zajedno na piće ili nekakva događanja što me raduje. Prihvatili su me takvu kakva jesam sa svim mojim vrlinama i manama. Oni kažu da sam pozitivna i vedra osoba uvijek spremna za akciju. Ističu da su uz mene naučili da je za sreću potrebno malo.

Nakon završetka preddiplomskog studija voljela bih upisati diplomski studij financija, a potom se nadam poslu u struci. Snagu, iskustvo i samopouzdanje skupljaš svaki put kad zastaneš i pogledaš strahu u lice!", završava Ana.

Božica Ravlić

Objavljeno: 16.10.2015