Država subvencionira jedne kočnice u dvije godine, što znači da ću ja morati kupiti minimalno jedan par. Ne bi to bio problem da cijena istih nije tisuću kuna

Domagoj Glažar, novinar In Portala

Ako se mene pita, nikad mi nije bilo bitno da moja kolica moraju biti lijepih linija, čistog dizajna, određenog modela ili boje.

Za mene, kojemu kolica služe kao osnovno sredstvo kretanja, takve 'performanse' nisu nešto čime ću si razbijati glavu. Ono što mi je bitno i gdje ne mogu napraviti kompromis je sigurnost. I kao svaki savjesni 'vozač' i ja itekako pazim na sve one pojedinosti oko svojih kolica, ponajprije na ispravne gume i kočnice.

Moram dakle mijenjati kočnice kad su istrošene, što u mojem slučaju iznosi maksimalno jednu godinu. Država subvencionira jedne kočnice u dvije godine, što znači da ću ja morati kupiti minimalno jedan par. Ne bi to bio problem da cijena istih nije tisuću kuna. Čak ni to ne bio problem da nema apsurda tehničkog karaktera s kojim se sad susrećem.

Nakon posljednje promjene kočnica išao sam analizirati dijelove koji su zamijenjeni i došao do zaključka da je mali komad metala koji je jedini istrošen zamijenjen u kompletu s cijelim kompleksnim mehanizmom kočnice, što bi bilo u redu da se taj mali istrošeni komad ne da skinuti upotrebom jednog imbus ključa, sve u trajanju jedne minute. Smatram pljačkom da se plaća tisuću kuna za dva mala aluminijska valjka promjera jedan centimetar i dužine tri centimetra bez ikakvih pomičnih dijelova. Slikovito rečeno, ako vam pukne jedna žbica na biciklu, koja košta oko dvije kune, nećete kupovati čitav kotač koji košta tisuću kuna.

U mojem slučaju takva opcija ne postoji, već sam prisiljen mijenjati čitav mehanizam iako je on u potpunosti ispravan.

Svrha ovog teksta je moj pokušaj da ukažem na postojanje mogućnosti zamjene dijelova kolica bez kupovanja onih koji nisu nužni, a samim time i novčane uštede koja nije mala, imajući pri tome na umu kako kvaliteta cijelih kolica neće nimalo biti srozana.

Piše: Domagoj Glažar

Objavljeno: 12.10.2015