Moja priča: Kristijan Trupković

"Deset godina uporno sam tražio posao, pisao zamolbe, ali ako bi me i pozvali na razgovor, automatski bi me odbijali zbog invaliditeta. A onda sam upoznao Vedrana Habela, profesora kulinarstva, i odlučio krenuti u novu životnu avanturu: dokazat ću da i osobe s invaliditetom mogu postati vrhunski kuhari"

 

Mladić koji u svojoj trideset prvoj godini ulazi u novu životnu avanturu, ne prihvaća opciju ne mogu: upravo je na putu dokazivanja kako i osobe s invaliditetom mogu postati vrhunski kuhari.

Kristijan Trupković rođen je u Dugoj Resi i kao bebi od tri mjeseca, pri operaciji na kralježnici, povrijeđen mu je živac. Taj trenutak odredio je njegov životni put. Dijagnoza parapareza spastika.

"Prohodao sam s tri godine", kaže Kristijan. "Izazov su mi predstavljale stepenice do stana u zgradi bez lifta gdje živim s majkom. Bio sam uporan i ostvario svoj naum da hodam bez pomagala. Kada je došlo vrijeme polaska u osnovnu školu, pedijatrica je predložila upis u Krapinskim toplicama.

Meni je to tada bilo prirodno, jer sam često provodio vrijeme tamo, kao i po brojnim drugim bolničkim ustanovama obzirom na operacije koje su pratile moje odrastanje. Šok odvajanja trajao je par dana, no bio sam dijete nesvjesno posljedica na razvoj moje osobnosti, jer samo sam praznike provodio s majkom.

Ostala djeca postala su moja obitelj, bilo nas je iz svih krajeva Hrvatske, s različitim dijagnozama i sudbinama. Sve nas je krasila živahnost i želja za avanturom. Tek kasnije shvatio sam posljedice odvojenog života. U tim toplicama razvijao sam se i postajao osoba koja se veže uz prijatelje, istodobno izgubivši mogućnost da znam gdje pripadam. Prekratki periodi boravka kod kuće nisu dozvolili da stvorim trajna prijateljstva, i s vremenom sve više su mi smetali ti stalni odlasci."

Došlo je i doba srednje škole. Kristijana su automatski poslali u Centar za odgoj i obrazovanje Dubrava. Sada bliže kući. Doživio je veliku promjenu, odjednom u gradu, više slobode, a javio se određen bunt i otpor prema autoritetima koji su osmišljavali njegov život.

"Završio sam COO Dubrava, stekao zvanje grafički tehničar i povratkom kući nakon dvanaest godina doživio pravi šok", nastavlja Kristijan.

"Odjednom nema mnoštva prijatelja, obveza, očekivanja drugih koje treba ispuniti. Našao sam se sam s majkom, pomalo počeo upoznavati okolinu koja je trebala biti moj dom. Naravno, odmah sam se prijavio na Hrvatski zavod za zapošljavanje, no nikada me nitko nije uzeo ozbiljno kao potencijalnog zaposlenika. Deset godina uporno sam tražio posao, odlazio na razgovore, pisao zamolbe, ali ako bi me i pozvali na razgovor, automatski bi me odbijali zbog invaliditeta. Oko dvije godine nisam ni znao da imam pravo na invalidninu, to mi je prijatelj rekao, i tada sam konačno imao vlastita primanja. Bez obzira na to, svjestan da mogu, želio sam raditi.

Prije godinu dana, prateći često emisije o kulinarstvu na televiziji, pomislio sam zašto ne naučiti kuhati, pa tako doći do zaposlenja. Kada sam prijateljima rekao svoj plan, ostali su iznenađeni, pronalazeći 101 razlog da to nije za mene. Odlučio sam se krenuti na prekvalifikaciju, no nisam imao potreban novac za školovanje. Tu mi je oko donacija pomagao moj trener tenisa u kolicima Bojan Kovač, no nismo uspijeli prikupiti dovoljno za upis. Tada sam upoznao profesora Vedrana Habela koji mi je omogućio školu kuharstva na Pučkom otvorenom učilištu Zagreb, a našao mi je i smještaj. Danas imam maminu podršku i uživam u radu s prof. Habelom koji je rekao da će od mene učiniti kuhara kojeg će ljudi tražiti zbog znanja, a nikako iz sažaljenja. Sretan sam u Zagrebu, jedino me usamljenost vuče kući kamo zbog udaljenosti i troškova putovanja rijetko odlazim, a nedostaje mi običan razgovor. Ipak, svjestan sam, nakon što završim prekvalifikaciju, moći ću vlastitim primjerom pokazati da i osoba s invaliditetom funkcionira u kuhinji.

Kroz život sam naučio da se moram dokazivati. To je dio u kojem ljudi u okruženju najčešće griješe, ne žele nam dati ni priliku da pokažemo koliko možemo. Eliminiraju nas na osnovi dijagnoze, vidljivog ili nevidljivog invaliditeta. Jednostavno ne mogu razumjeti da mi sami najbolje znamo koliko i što možemo učiniti", zaključuje Kristijan.

Božica Ravlić

 

Povezane vijesti