PITANJE: T. S. Poštovani imam 28 godina i odrastao sam sa samohranom majkom. Otkako znam za sebe krećem se u invalidskim kolicima i često sam bio predmet ismijavanja zbog toga, ali i siromaštva u kojem sam živio.

 

Uspio sam završiti srednju školu i zaposliti se, no i danas često posumnjam podsmjehuje li se netko baš meni ili je u pitanju šala. Bude mi neugodno kada u društvu dođe do komentiranja onih koji nisu prisutni i ne znam kako reagirati.

Znam da me to prate strahovi iz djetinjstva, ali zašto ljudi imaju tu potrebu za ponižavanjem drugih, kao kroz šalu, izazivajući time sram kod nas koji se ne znamo obraniti?

ODGOVOR: Svaki oblik omalovažavanja, zanemarivanja, napuštanja, emotivnog ili fizičkog maltretiranja djeteta u njemu dovodi do taloženja srama. Dijete odrasta u osobu koja ne cijeni i ne voli sebe. Točnije, pati od dubokog stida pred samom sobom, baš kao što je kroz djetinjstvo patila od stida pred svojim bližnjima. Kao što je smiješak izraz doživljavanja zadovoljstva, smijanje je izraz posebnog osjećaja tj. osjećaja smiješnog. Ljudi se razlikuju po tome što im je smiješno. Ono što je jednima smiješno, drugima je znak lošeg ukusa.

Postoji više vrsta smijeha i smijanja. Da li je smijanje pozitivno ili negativno možete ustanoviti na temelju toga da li je u pitanju smijanje s ljudima ili smijanje ljudima. Ono je pozitivno kada je predmet smijeha neka duhovita dosjetka, nesporazum, igranje riječima, kada smijeh nije okrenut protiv nekoga, kada ne vrijeđa nikoga. Kada se netko smije drugoj osobi, njenim osobinama, onome što ona čini, tada se smijehom izražava osjećanje prezira ili mržnje. U našem jeziku negativni smijeh je označen kao ismijavanje i podsmjehivanje. Za razliku od ismijavanja koje je otvoreno i izravno, podsmjehivanje se vrši na prikrivenom, psihološkom planu komunikacije, na razini implicitnog i dvosmislenog. Podsmjehivanje je teže prepoznati, ali podjednako boli i vrijeđa kao ismijavanje.

Ljudi nisu idealna bića i povremeno im treba da u intimnom krugu, među istomišljenicima, daju sebi odušak izražavajući podsmijeh prema nekome. Kako u tom privatnom smijanju drugima koji nisu prisutni, ne nastaje njihovo osjećanje uvrijeđenosti i ne stvaraju se neprijateljski odnosi, ono se smatra društveno prihvatljivim.

U kulturnim zajednicama emocionalno pismenih ljudi pojedinci se trude da se nitko ne osjeća uvrijeđenim, pa ni oni koje ne cijene. U primitivnim društvima ljudi se poput male djece rugaju onima koje preziru. Oni i ne znaju da time što dokazujući da netko vrijedi manje, nikako nisu dokazali da oni vrijede više.

Podsmijeh je smijeh začinjen prezirom. Ili, točnije rečeno prezir pod smijehom. To je zabava i omalovažavanje u jednom. Cilj te specifične grubosti je vrlo jednostavan: izazivanje neugode i srama. Međutim tu je i jedan 'podcilj' za koji malo ljudi zna: izbacivanje vlastite neugode i vlastitog srama.
Glavno pravilo kulturnog ponašanja je izbjegavanje da se drugi ljudi osjećaju uvrijeđeno.

In Portal

Objavljeno: 04.08.2015