Ana Marija Miškulin djevojka je rođena s cerebralnom paralizom, roditelji alkoholičari redovito su je zlostavljali – danas to rade, ohrabreni alkoholom, i brat i sestra – no nadležni centar za socijalni rad zaključio je da "provodi bezbrižne praznike u obitelji"

 

"Hodajući po asfaltu nisam ni znala što znači biti dijete i spremati se u starački dom. Ne kao posjetitelj, već doživotni stanar. Da mi je netko i spomenuo tu mogućnost vjerojatno bih zaključila ne zna što govori. Do prije četrnaest godina kada su kolica postala moj kontakt sa asfaltom i zemljom, a ja ušla u svijet nas drugačijih društvu u kojem živimo.

Prvi puta sam ležala nepomična, gledajuća mladića od 16 godina kojeg voze hodnikom u invalidskim kolicima u njegov novi dom. Koje li ironije, starački dom nakon prometne nesreće i paraplegije koja je postala njegov suputnik. Majke koja ga nije željela, oca koji nije znao što bi s njim i rješenja centar za socijalnu skrb.

Ne mogu ostati ravnodušna na ovih četrnaest godina u kojima su se izmjenjivale vlasti, stranke, predsjednici, a nitko nije ni otvorio pitanje kakvo je to društvo koje mladost zatvara u staračke domove?!", eto, dakle, kako razmišlja Ana Marija Miškulin. 

Dok ovih dana mnoštvo mladih završava srednju školu i razmišljaju o moru, fakultetu, ulasku u svijet odraslih, Ana Marija Miškulin s tugom čeka kraj školske godine. Djevojka je rođena s cerebralnom paralizom. Ljubav roditelja nikada nije osjetila, ali preživjela je ono što mnogi ne vide i ne znaju da postoji. Ona je ovisna o tuđoj pomoći, roditelji alkoholičari tukli su je svakodnevno, jela je kada bi se oni sjetili, nekada bi prošlo i dva dana da ne uđu u njezinu sobu. Ne znam zove li se soba prostor u kojem te redovno obilaze miševi i štakori, a ne možeš ih otjerati. Tvoje tijelo nema tih mogućnosti i ne sluša što mozak želi. Nemoćno je ležala i čekala da odu. Kako nitko od socijalnih radnika i školskih djelatnika nikada nije postavio pitanje porijekla modrica tada još djevojčice? Kako je moguće da postoje zapisnici centra za socijalnu skrb o nadzoru prema kojima je ona provodila bezbrižne praznike unutar obitelji?

Kao djevojčica jednom se usudila glasno izgovoriti što proživljava i zatražila pomoć u šestom razredu. Nakon toga, kaže, majka joj je nanijela ozljede zbog kojih dva dana nije mogla pomaknuti ionako krhko i nemoćno tijelo. Što su poduzeli djelatnici centra za socijalnu skrb? Ništa! U svim tim godinama podnosili izvješća u kojima nema ni riječi o boli, gladi, miševima i štakorima koji je obilaze dok su roditelji zadovoljavali svoju ovisnost alkoholom. Sav taj užas trajao je do prošle godine. Tada je upoznala Filipa koji je uskočio s instrukcijama engleskog u Centru Dubrava i primijetio njezin strah koji se javljao s približavanjem termina praznika koje učenici provode kod kuće. Usudila se opet progovoriti o batinama i iživljavanju, ali sada i brata i sestre koji su odrasli i nastavili uz alkohol zlostavljanje zajedno s roditeljima.

Neprihvatljivo je da danas dok se toliko govori i prezentiraju prava djece itko trpi bol i maltretiranje. Od kuda nam pravo da se uopće nazovemo čovjekom, ako okrećemo glavu od nasilja? Nije mi jasno u moru tih koji se zalažu za normalan život osoba s invaliditetom, zašto se nitko ni ne osvrće na ove mlade ljude kojima izlaskom iz školskog sustava kao jedina mogućnost preostaje starački dom. Ne, to nije dom, to je tuga i dugogodišnje propadanje. Može li biljka rasti odrežemo li joj korijen? Ovim mladima ne samo da režemo korijenje, njih svjesno ostavljamo da ostaju bez svijetlosti i gube vjeru u čovjeka. Nemaju mogućnosti za život, jer to nije i nikada neće biti život. To je preživljavanje za koje samo licemjer može kazati to je najviše što se može! Boravak u tih nekoliko kvadrata, tri obroka dnevno i 100 kuna mjesečno za vlastite potrebe je minus beskonačna nula. Sredstva koja se izdvajaju za te ćelije nisu malena, država ih isplaćuje, pa me dodatno intigrira dvoličnost sustava. Nismo li dovoljno evoluirali da ovim mladim ljudima osiguramo smještaj dostojan življenja? Posebno kada znamo da čelnici brojnih udruga i saveza osoba s invaliditetom redovito iznalaze sredstva i putuju van Hrvatske kako bi se educirali i donijeli novosti o izvaninstitucionalnom životu osoba s invaliditetom van ove ne znam kako je više nazvati države. Nije li krajnje vrijeme da netko opravda svoje postojanje i prekine ovu agoniju. Ne mogu drugačije nazvati uhodano uništavanje mladih, nemoćnih i obespravljenih mladih ljudi s invaliditetom. Hoćemo li doživjeti da se pokrene stambena zajednica o kojoj Ana Marija sanja?

Kako se osjećati vrijednim, radovati se životu, kada je svaki dan isti mrak bez imalo nade u promjenu? Radujemo se ljetu, a čemu da se raduje Ana Marija? Razmišljate li koliko mladih kao i ona strepe od ulaska u starački dom svjesni velike mogućnosti da im se život svede na ležanje u krevetu. I slobodan izbor: pogled prema zidu ili vratima?

Prihvaćam da dođe vrijeme kada okolnosti prevladaju ljubav, brigu, volju i dom za starije i nemoćne je jedino rješenje, ali zar nakon završene srednje škole?! Uvjerena sam postavljam pitanja koja predugo stoje otvorena, ali nitko ne pokazuje interes da konačno pruži dostojan odgovor. Sve bih ja vas koji tvrdite to je jedini izbor poslala na gratis vikend u te domove, pa mi pri izlasku iznesite impresije!

Piše: Božica Ravlić

Objavljeno: 12.06.2015