Intervju, prof. dr. Ivan Đikić: Veseli me spoznaja da mladi s invaliditetom iskazuju iskrenu motivaciju za znanost

Znanstvenik svjetskog glasa, koji u Hrvatskoj nije mogao naći stalni posao, ovih je dana ponovno dao veliki doprinos modernoj medicini: vodio je tim znanstvenika koji su otkrili gen povezan s tumorom jetre koje može pomoći u liječenju ove opake bolesti

 

Prof. dr. Ivan Đikić završio je Medicinski fakultet za samo četiri i pol godine, s prosječnom ocjenom 5.0, ali svejedno nije mogao dobiti plaćeni staž u bolnicama u Zagrebu. Za Domovinskog rata radio je u Sanitetskom stožeru. Na poziv dr. Josepha Schlessingera, direktora Instituta na Sveučilištu New York i člana Američke akademije znanosti i umjetnosti 1992. godine preselio se u New York. Nakon pet godina znanstvenog usavršavanja doktorirao je molekularnu biologiju. Godine 1997. vratio se u Europu i zaposlio u Ludwigovu institutu za istraživanje raka na Sveučilištu Uppsala. Bio je voditelj tamošnjeg laboratorija za istraživanje molekularnih mehanizama razvoja tumora i suvremenih načina njihova liječenja. Prijavivši se na međunarodni natječaj, 2002. godine postao je najmlađi profesor na Medicinskom fakultetu Goetheova sveučilišta u Frankfurtu, gdje i danas radi i živi s obitelji. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, ističemo uglednu njemačku nagradu Sir Hans Krebs, čiji je novčani dio donirao djeci s teškoćama u razvoju. Dodijeljena mu je najprestižnija njemačka znanstvena nagrada Gottfried Wilhelm Leibniz za 2013. godinu, koja donosi i 2,5 milijuna eura. Rekao je da ona pripada njegovu timu od deset mladih znanstvenika iz šest zemalja, a koji funkcionira kao znanstvena obitelj.

Povod našeg razgovora nedavno je otkriće koje može pomoći ranom otkrivanju i liječenju tumora jetre.

Projektom koji je okupio čak četiri međunarodne skupine znanstvenika otkrili ste prvi gen povezan s tumorom jetre. Pojasnite nam pobliže značenje genetske abnormalnosti koja je povezana s ranom pojavom tumora jetre kod djece?

- Otkrili smo genetsku mutaciju koja je povezana s ranom pojavom tumora jetre kod djece. Radi se o nasljednoj mutaciji koja mora biti homozigotna. Znači, mora se naslijediti od oca i od majke koji su heterozigoti i koji nemaju simptome bolesti.

Mi smo otkrili da je gen, poznat pod imenom SPRTN, lociran u jezgri i neophodan za kontrolu duplikacije našeg genoma u svakoj diobi stanica. Ukoliko taj gen ne radi, dolazi do stresa na replikacijskoj rašlji i mutacije gena ili pucanja DNA, a što dovodi do nestabilnosti kromosoma i njihove nepravilne diobe. I naposljetku, posljedično dolazi do pojave tumora kod djece koja tu mutaciju imaju, kao i dodatnih simptoma starenja. Ta djeca ubrzano stare: posijede već sa šesnaest godina, razviju kataraktu, dobe pogrbljeno držanje, imaju bolesne zglobove itd.

Poznato je kako su geni koji su povezani s nastankom raka nekih drugih organa - poput karcinoma dojke, prostate, crijeva - otkriveni unazad dosta godina, dok je prva veza mutiranog gena i jetre tek sada otkrivena. Koliko je prošlo vremena od početka rada na ovom projekta, odnosno do ovoga značajnog otkrića?

- Zanimljivo je da smo do otkrića došli slučajno. Istraživali smo funkciju proteina koji su važni za popravak oštećenja u genomu. Znamo da dnevno u našem organizmu dolazi do stotina genetskih oštećenja koja se vrlo uspješno popravljaju te je genom očuvan, što osigurava normalan razvoj i zdravlje našega organizma. Ukoliko dođe do slabljenja tih obrambenih mehanizama pojavljuju se razne bolesti. Poput sindroma preuranjenog starenja zbog blažih oštećenja ili do razvoja tumora ili razvojnih sindroma kod težih genetskih poremećaja. Cijeli je projekt trajao više od sedam godina. Svakako želim spomenuti da je projekt originalno započeo u Frankfurtu i u Splitu te da smo postepeno okupljali druge grupe znanstvenika iz Njemačke, Engleske i Australije, kao izuzetno važne pri prikupljanju ljudskih materijala i sevenciranju mutacije (rad Davora Lessela i Christiana Kubischa u Ulmu) te objašnjenju samog mehanizma u jezgri (rad Kristijana Ramadana u Oxfordu).

Profesore Đikiću, kako će se to znanstveno otkriće odraziti u konkretnoj primjeni liječenja?

- Otkriće je važno jer smo bez ikakve sumnje dokazali da je poremećaj u replikaciji ili prepisivanju naših gena uzrok rane pojave tumora jetre. Još bih dodao da se vrlo malo znade o genetskim uzrocima tumora jetre. Stoga ovo otkriće prvi puta ukazuje na monogenetsku povezanost rane pojave tumora jetre s obiteljskim nasljeđem i daje potpuno novu sliku, vjerojatno nove podvrste tumora jetre. Kolika je proširenost te mutacije u drugim tumorima kao somatskih mutacija važno je za bolju dijagnostiku i drugih tumora.
Sada možemo istraživati kolika je učestalost takvih somatskih mutacija (ne nasljednih nego onih koje se pojavljuju u samim tumorima tijekom evolucije tumora) u široj populaciji. Također, možemo istraživati može li se temeljem toga predvidjeti ranija pojava tumora jetre ili sklonost pojavi drugih tumora. U suradnji s kliničarima radimo na tom projektu koji nam može dati vrlo vrijedne podatke o ranoj molekularnoj dijagnostici, kao i o pojavi drugih tumora.

Projekt o kojem govorimo ponudili ste Hrvatskoj. Kako objašnjavate njegovo odbijanje, ignoriranje, i to upravo u svojoj domovini? Oprostite, ali drugačije ne mogu nazvati takav odnos prema sposobnim obrazovanim ljudima u domicilnoj sredini?

- Ovo je odličan primjer koliko je znanost nepredvidljiva i koliko je važno početi od bazičnog znanstvenog pitanja te uključiti razne discipline. Od biokemije, genetike do klinike... kako bismo u suradnji s drugim grupama postigli taj uspjeh. Takva originalna znanost prepoznata je u kvalitetnim sredinama. Pošto je projekt bio dva puta odbijen u Hrvatskoj, jedino mogu zaključiti da recenzenti u Hrvatskoj procjenjuju drukčije u nego recenzenti u Europskoj uniji. No, gledajući ponešto i iz nekog drugoga ugla, čini mi se da je cijela HR zajednica premrežena raznim interesima i da se daleko više cijeni koncept davanja svakome pomalo, valjda da se nekima koje možda trebamo ne bismo zamjerili, a ne usmjeravati novac isključivo temeljem kvalitetnih recenzija.

Profesore Đikiću, nemali doprinos dajete široj društvenoj zajednici i posredstvom rada u nevladinim udrugama u Hrvatskoj. Aktivan ste član i počasni predsjednik Udruge Civitas Zagreb već punih deset godina. Nedugo ste mladima s tjelesnim invaliditetom koji se školuju u Centru Dubrava, kao i njihovim kolegama iz dvanaest ostalih škola iz deset županija, održali predavanje u cilju buđenja motivacije za što viši stupanj izobrazbe. Kakvo je Vaše mišljenje u svezi odnosa spram obrazovanja mladih, djece s teškoćama u razvoju te osoba s invaliditetom?

- Uvijek sam sretan pomoći edukativne programe u Hrvatskoj u skladu sa svojim mogućnostima i vremenom. Divno je vidjeti koliko kvalitetnih projekata civilne udruge odrađuju u Hrvatskoj. Pri tome svakako želim spomenuti Udrugu Civitas Zagreb i brojne projekte koje je udruga pokrenula, a neke od njih smo zajednički ostvarili. Posjet Centru Dubrava bio je vrlo emotivan, ali i ohrabrujući jer mladi iskazuju iskrenu motivaciju za znanost i želju za učenjem novih spoznaja usprkos svojim tjelesnim specifičnostima.

Na kraju, postoji li ikakav 'recept' kojim bi se probudila hrvatska država i počela koristiti talent, pamet i znanje onih koji imaju sposobnosti ali kod svoje kuće ne dobivaju priliku te nas napuštaju i postaju lideri u nekim drugim zemljama? Koja bi bila Vaša poruka mladima u Hrvatskoj?

- Magični recept za buđenje države ne postoji. Postoji jedino i samo odgovornost i ostvarivanje onoga u čemu su druge zemlje već prepoznato bile uspješne u znanosti i u gospodarstvu. To uključuje dugogodišnju viziju nacionalnoga razvoja, ulaganja u kvalitetu, poštovanja mladih i njihovih talenata kao i slobodu izričaja i kreativnosti. Hrvatskoj treba strogo poštivanje zakonskih normi, transparentnost pri donošenju odluka, sloboda tržišne kompeticije, te nadasve nulta stopa tolerancije na korupciju i brojne društvene malformacije koje smo godinama ovdje naakumulirali.

Razgovarala: Božica Ravlić

Foto: Uwe Dettmar, Goethe University

 

 

Povezane vijesti