Filmski kritičar In-Portala, i sam slijepa osoba, oduševljen je prvom projekcijom za slijepe i slabovidne na Motovun film festivalu

Film poljskog redatelja Andrzeja Jakimowskog Zamisli ostat će upamćen kao prvi film s naracijom prikazan na nekom od mnogobrojnih domaćih filmskih festivala. Za taj događaj su zaslužni članovi udruge koja sasvim slučajno dijeli ime sa samim filmom i njihov projekt "Slušam dakle vidim". Premijerna projekcija s naracijom na motovunskom festivalu je samo jedan od uspješno provedenih planova toga projekta tako da od ekipe iz Udruge Zamisli  možemo očekivati još mnogo dobrih stvari vezanih uz dostupnost filma slijepima. Na samoj naraciji su radili glumac Goran Grgić, kojemu to nije bilo prvi put da surađuje s Udrugom na naraciji, i mlada glumica Selena Andrić koja je zaslužna za čitanje dijaloga.

Pohvala udruzi Zamisli

Prije nego nešto kažem o samom filmu, moram, kao slijepi filmofil,  pohvaliti i zahvaliti se Udruzi i glumcima na mukotrpnom i pionirskom poslu. Konačan rezultat je odličan, naročito uzme li se uobzir činjenica da u nas ne postoji ni naratorska profesija niti adekvatna specijalna obuka za to specifično zanimanje, a ni ostali uvjeti, financijski i institucionalni, potrebni da se naracija sustavno provodi u praksi. Bravo udruzi i bravo Goranu i Seleni!

Priča ovog na više razina vrlo ambicioznog filma smješta nas u, kako bi u nas nazvali, Centar za odgoj i obrazovanje slijepih i slabovidnih. Na početku filma se upoznajemo s Ianom (Edward Hogg), novopečenim profesorom orijentacije u prostoru. Ian je i sam slijepa osoba, ali su njegove metode prilično nekovencionalne. On se služi avangardnom metodom eholokacije koja se koristi odjecima zvukova iz okolina kako bi se vizualizirao prostor. Nova intrigantna metoda nije najbolje prihvaćena od nadređenih u ustanovi, ali će zato profesor privući pažnju slijepih učenika, a posebno lijepe i povučene djevojke Eve (Alexandra Maria Lara).
Sam zaplet i karakterizacija likova nisu bili u prvom planu scenaristu, redatelju i producentu ovog filma Andrzeju Jakimowskom. Kao što je metoda eholokacije nešto novo i neuobičajeno u svijetu slijepih, tako je i on koristio neke sasvim drugačije filmske alate. Smisao naslova filma je zapravo zamisli s uskličnikom. Ian, kojega je dojmljivo glumio Edward Hogg, zahtjeva od nas da zamislimo svijet oko nas. Svijet koji vidjeli ili ne vidjeli, zapravo ne gledamo. U trenucima kada Ian uz pomoć svoje metode, poput slijepog Sherlocka Holmesa, deducira svijet oko sebe, kamera drži njegovo lice u krupnom planu.

Ocjena filma: devet bijelih štapova

Gledatelj je primoran i sam slušati i bar za kratko vrijeme imati predodžbu o tome kako slijepi vide svijet. Pogrešno bi bilo prikazivati Iana kao bezgrešnog slijepog junaka i Jakimowski to ne radi. U jednom trenutku profesorove "nadnaravne"  sposobnosti dolaze u pitanje i odnos između Iana i učenika dobiva novu dimenziju. Dovodi se u pitanje ne samo metoda eholokacije nego i sama Ianova sljepoća. Na ovom mjestu nas film dovodi do nove razine, a to je povjerenje koje od nas traži onaj naš Drugi. Taj aspekt se najbolje promatra kroz odnos između Iana i Eve. Nema tu klasične romantične ljubavne priče, ali svejedno se, baš kroz povjerenje kojim se Eva predaje Ianu, osjeti tenzija  i gotovo seksualna napetost. 

U Motovunu smo imali priliku gledati jedan od najboljih filmova sa slijepim likovima, a u ovom slučaju i sa slijepim glumcima jer su učenike većinom glumili sami slijepi. Film prikazuje svijet slijepih u pravom svjetlu, a videći gledatelj dobiva neprocjenjivo iskustvo i spoznaju o vlastitim ograničenjima. Nažalost, baš zbog svojih kvaliteta i nepodilaženja prosječnom gledatelju, film će teško imati komercijalnog uspjeha i neće ga vidjeti veći broj ljudi. Ostaje utjeha da su ga na premijeri festivala, uz pomoć naracije, vidjeli slijepi i to ne mali broj, a to nije mala stvar.

Ocjena: devet bijelih štapova

Piše: Branimir Šutalo

Objavljeno: 02.08.2013