PITANJE: L.H. (28) Javljam Vam se nakon što sam pročitala neke Vaše odgovore drugim čitateljima i vidjela da odgovarate veoma toplo i ljudski, stoga se nadam da ćete pomoći i meni. Ja sam osoba s invaliditetom od djetinjstva, prihvatila sam svoje stanje

Uz podršku obitelji shvatila sam da mogu sve kao i zdrave osobe. Ali društvo u kojem živimo ne prihvaća različitosti. Završila sam fakultet, ali ne dobivam priliku za zapošljavanje. To me čini tužnom i nezadovoljnom. Možete li i meni dati savjet kako da poboljšam raspoloženje? Kako da podignem nivo svoje energije i postanem zadovoljna? Bez obzira što me nezaposlenost jako deprimira, kako da se opustim i nadam boljoj budućnosti?
ODGOVOR: Draga L.H.!  Iz vašeg pisma vidim da u vašem životu ima puno više dobrih stvari, nego što ste sami svjesni. Najprije, kažete da ste prihvatili invaliditet koji je kod vas prisutan od djetinjstva. To je nešto jako važno i veliko ( neki to nikada ne uspiju!) Imate podršku obitelji koja vas je naučila ono najvažnije: da možete sve ( kao i zdrave osobe). Kako biste nazvali one koji su potpuno zdravi, a sumnjaju u sebe i u to da mogu ono što žele ili zamisle? Nisu li oni, u stvari, osobe s invaliditetom tj. teškim ograničenjem koje si sami nameću i koje ih priječi u aktivnostima za koje su sposobni, za život koji bi, kad bi se usudili ili vjerovali, mogli živjeti? Kažete dalje da društvo u kojem živimo ne prihvaća različitosti. Tu se, na žalost, moram složiti s vama, no to se ne očituje samo u stavu prema osobama s invaliditetom, nego se odnosi na daleko širi spektar različitosti, te je svatko tko se mišljenjem, izgledom, specifičnim svjetonazorom, drugačijim vjerskim opredjeljenjem i sl., izdvaja iz općeprihvaćenog stava, doživio barem neki oblik neprihvaćanja, osjetio se neprihvaćenim ili čak diskriminiranim.

E sad, završeni fakultet i zapošljavanje: tu ste se svrstali u vojsku mladih koji dijele vašu situaciju ( s invaliditetom ili bez njega). To je realnost. Zbog toga ste tužni, nezadovoljni i deprimirani. Premda su takva stanja razumljiva, treba li baš tako biti? U čemu vam ona pomažu da riješite svoj problem? Baš ni u čemu! No, u velikoj mjeri vam mogu odmoći jer vas vjerojatno drže u uvjerenju kako za vas nema budućnosti, što jednostavno nije istina!
U pismu niste naveli jeste li prijavljeni u HZZ? Jeste li se upoznali sa svim mjerama koje se tamo nude za osobe s invaliditetom? Informiranost je od velike važnosti. Tako ovih dana saznajemo kako obvezu zapošljavanja osoba s invaliditetom sada imaju i privatne tvrtke koje imaju više od 20 zaposlenih.
Pronađite na netu nekoliko njih koje se bave djelatnošću srodnom vašem zanimanju. Pošaljite im svoj Životopis, u popratnom pismu pojasnite razlog svog javljanja. Nemojte se ustručavati! Što imate izgubiti? Inicijativa je danas prilično na cijeni! Zatim, jeste li, dok čekate zaposlenje, tražili mogućnost da negdje volontirate? Rad za drugoga uvijek nam daje na važnosti i zbog njega se dobro osjećamo.
Imate li kakav hobi koji bi se mogao pretvoriti u nešto više od toga? Kad radimo nešto u čemu uživamo i što nas ispunjava, već to je, samo po sebi, nagrada.
Možda upisati kakav tečaj?
Ono što nikako ne smijete je zatvoriti se u kuću i čekati posao. To danas više ne funkcionira i nitko nezaposlen ne bi se smio tako ponašati!
Uključite se, pa će posao pronaći vas!
Vidite koliko toga ( a sigurno je popis i dulji, no nešto otkrijte i sami), vam stoji na raspolaganju umjesto tuge i nezadovoljstva. Čim počnete nešto poduzimati ( jer vi ste osoba od akcije), podići će se i nivo vaše energije.
Draga L., obećaj mi (oprosti što si, na kraju, uzimam slobodu reći ti "ti“, možda zato što imam kćer tvojih godina, a još više zato što si na poseban način uspjela doprijeti do mene), da će na tvom licu biti više osmijeha nego do sada. Ne dozvoli da ga tebi i onima koji te vole "ukrade“ jedan običan posao! Nasmij se, baš njemu u inat! Uljepšaš li njime nekome dan, već si nešto (veliko) učinila.

Vesna Hari, dipl. inž. socijalnog rada

Objavljeno: 13.07.2013