Anka Slonjšak: Kako sam počela slikati ustima

Priča pravobraniteljice za osobe s invaliditetom zapravo je ogledan primjer koliko osoba s invaliditetom, koja se uključi u rad i aktivnosti udruge, u njezinom slučaju umjetnika i sukladno afinitetima, podiže kvalitetu vlastitog života

- Prometna nesreća 1992. promijenila mi je život iz temelja. Potpuno sam nepokretna, ozljeda vratne kralježnice. Svijet profesionalnog sporta, prijatelja, studiranja, izlazaka… preko noći je nestao. No, otkrila sam nešto novo – teže, drugačije, ali kvalitetnije. Iako boravak u kolicima i potpuna ovisnost o drugoj osobi nije laka, čovjek shvati da hodanje i trčanje nije sve u životu. Volontiranje u Hrvatskoj udruzi paraplegičara i tetraplegičara, kretanje među ljudima sličnim meni, pomogli su mi da razvijem neke nove vještine – kaže Anka Slonjšak u uvodu u svoju životnu priču. Ima 39 godina i živi u Zagrebu. Po zanimanju je diplomirana ekonomistica i radi kao pravobraniteljica za osobe s invaliditetom RH.

Slikarstvo kao sudbina

Ankina je priča zapravo ogledan primjer koliko osoba s invaliditetom, koja se uključi u rad i aktivnosti udruge sukladno svojoj dijagnozi, podiže kvalitetu vlastitog života. Postaje aktivna, nalazi mjesto gdje može podijeliti svoje iskustvo i pri tome naučiti nešto novo, komunicirajući s osobama koje prolaze kroz slične ili iste probleme i promjene koje im donosi invaliditet. Aktivnim sudjelovanjem u radu udruge ta osoba ulaže svoje slobodno vrijeme u koristan rad kojim pomaže drugim članovima, pri čemu dokazuje sebi i široj okolini kako je koristan i ravnopravni dio društva.

"Borba za temeljna ljudska prava, pokazati javnosti kako osobe s invaliditetom mogu utjecati na društvo i ravnopravno sudjelovati u javnom životu", moto je umjetnika koji slikaju ustima i nogama

- U svibnju 2005. godine s članovima Hrvatske udruge paraplegičara i tetraplegičara pozvana sam na radionicu slikanja. Upoznala sam grupu slikara ustima i nogama iz Slovenije, a posebno me se dojmio Vojko Gašperut, koji me očarao svojom voljom i radovima. Na njegovu inicijativu probala sam se potpisati držeći olovku ustima i učinila svoj prvi potez kistom. Oduševilo me!  Nisam bila svjesna da tu zapravo započinje moj novi izazov – priča Anka.
Godine 1956. šesnaestoro umjetnika koji slikaju ustima i nogama iz Austrije, Francuske, Italije i Švicarske, vođeni zajedničkim ciljem, osnovali su Udrugu slikara koji slikaju ustima i nogama. Osnivač udruge i prvi predsjednik Arnulf Erich Stegmann, slikar ustima, odmah u početku rada udruge jasno je definirao moto koji udruga i danas sustavno provodi. To je borba za temeljna ljudska prava, pokazati javnosti kako osobe s invaliditetom mogu utjecati na društvo i ravnopravno sudjelovati u javnom životu. Udruga od svojih početaka želi odagnati samilost i nerazumijevanje te sustavom poticanja i skrbi svakome umjetniku omogućiti kreativno izražavanje. Od male skupine entuzijasta udruga je prerasla u međunarodno priznatu  i poznatu organizaciju koja podržava svoje članove, omogućuje njihov razvoj u umjetničkom smislu, pri čemu im pomaže da svojim radovima ostvare materijalnu sigurnost i samostalnost.
- Nakon vrlo kratkog vremena poželjela sam prijateljici kao svadbeni poklon uručiti vlastiti rad. Nisam znala kako nacrtati, nisam imala adekvatan slikarski pribor. Jednostavno, uzela sam školske tempere, papir iz školske mape mojeg nećaka i nacrtala sam svoj prvi morski pejzaž. Prije stradavanja slikanje me nije pretjerano zanimalo. Voljela sam pogledati dobru izložbu, gdje ima puno boja ili ako je izlagao neki poznanik, ali to je bilo sve što sam znala o svijetu slikarstva. Kao potpuni laik, nakon prve slike kojom sam dokazala sebi da mogu slikati ustima, kupila sam knjigu „Škola crtanja“, profesionalni pribor, stalak i uz pomoć  asistentice krenula od osnovnih crteža. Prvi crteži bili su olovkom, a godinu dana kasnije počela sam koristiti tempere. Kako imam pločice u vratu, izuzetno mi je teško slikati više od tri puta tjedno, maksimalno dva sata s pauzama. Svaki potez kista ili olovke za mene je veliki napor, ali trud i upornost se isplate. Inspirira me okoliš, boje, dok slikam ili crtam osjećam se opušteno, slobodno i ugodno. Slikarstvo mi dokazuje da, bez obzira na teški invaliditet, mogu ostvariti ono što stvarno želim upotrebom preostalih minimalnih fizičkih sposobnosti. Godine 2005. postala sam članica Hrvatske udruge slikara ustima i nogama, a od ožujka 2007. stipendistica Međunarodne udruge slikara ustima i nogama (VDMFK Lichtenstein). To mi je veliko zadovoljstvo, jer kriteriji za ulazak su strogi i trenutno nas ima samo šestoro iz Hrvatske – kaže Anka.

Suptilna ženska strategija

Sjedište Međunarodne udruge slikara koji slikaju ustima i nogama nalazi se u Kneževini Lichtenstein, a zastupljena je u četrdeset i osam zemalja putem partnera izdavača.  Partner u Hrvatskoj, Izdavačka kuća umjetnika koji slikaju ustima i nogama pokrenuta je u listopadu 2004. godine. U Hrvatskoj trenutačno djeluje šest članova ove udruge - Maria Kristina Božićević  (slika ustima), Marija Glavičić Počuč (slika nogama), Alen Kasumović (slika ustima), Stjepan Perković (slika nogama), Goran Radić (slika ustima) i Anka Slonjšak (slika ustima).
Od tehnika najčešće koristim ugljen u olovci, olovku, temperu i akvarel. Najviše volim slikati cvijeće, mrtvu prirodu i dalmatinske motive. U međuvremenu sam sudjelovala na više skupnih izložbi ( tri u Zagrebi, dvije u Slunju, jedna u Rovinju i jedna u Osijeku).
Svijet umjetnosti je prekrasno područje u kojem osobe sa invaliditetom imaju posebno mjesto i trebali bi ga znati iskoristiti. Ova aktivnost je neizmjerno važna za razvijanje kreativnih i ostalih sposobnosti, pruža veliki osjećaj zadovoljstva. Sredina reagira pozitivno, na ovaj način mi osobe sa najtežim invaliditetom ravnopravno se uključujemo u društvo, razbijamo predrasude i sami sebi dokazujemo da doista možemo što želimo.
Izdavačka kuća umjetnika koji slikaju ustima i nogama daje mi informacije vezane za rad udruge, potencijalnim kupcima nudi moj kontakt broj kada su zainteresirani za moje radove ili teme koje slikam. Članovi ove ustanove djeluju sa ciljem okupljanja, podijele iskustva, promicanja kulturne vrijednosti – zaključuje Anka.
Kako kaže kustosica Petra Senjanović, impresivan životopis Anke Slonjšak, kao i brojne obveze u poslovnom dijelu njezina života, ipak ostavljaju dovoljno vremena za bavljenje slikarstvom. Suptilna ženska strategija u prikazima cvijeća, primorskog pejzaža te njezin akvarel nagoviještaju da bi s vremenom slikarstvo moglo postati važnijim segmentom njezina života.

Zabilježila: Božica Ravlić