Katastrofe su se uvijek događale. I događat će se, zauvijek. Ali ako već moramo prestati biti ljudi kada nas napadnu zombiji ili pogodi Katrina, ne moramo gubiti humanost zbog jednog koronavirusa

 

Ništa bez koronavirusa. Jer mi, mediji, to tako želimo. Baš nam to paše. Panika. Klikovi. Novci.

Ja neću o koronavirusu. Dobro, možda tek koju riječ. Uvodno, jer bi zaključno imalo manje smisla, vjerujte mi.

Koronavirus prvi je put dijagnosticiran u prosincu 2019. u Wuhanu u Kini. Od tada pa do pisanja ovog komentara, a sada je večer 27. veljače 2020. godine, potvrđeno je 82.775 slučajeva, uključujući sve pokrajine Kine i pedeset drugih zemalja. Od toga je 8.452 slučajeva klasificirano kao ozbiljno. Dosad se oporavilo gotovo 33.000 ljudi, a zabilježeno je 2.814 smrtnih slučajeva, uključujući 70 izvan Kine. Statistika kaže da je smrtnost negdje oko 3%. Većina umrlih bili su stariji pacijenti - oko 80% smrtnih slučajeva zabilježeno je kod osoba starijih od 60 godina, a 75% preminulih pacijenata je imalo druge zdravstvene probleme, poput kardiovaskularnih bolesti i dijabetesa.

Zašto to pišem? Pa zato što od 'obične' gripe godišnje oboli između 340 milijuna i milijardu ljudi - što je između pet i 15% svjetske populacije - a umre između 290.000 i 650.000 ljudi. Svake godine.

Usporedimo li brojeve, postavlja se pitanje je li uistinu potrebna ovolika panika zbog koronavirusa. Jasno, smrtnost od obične gripe je globalno bitno manja, ispod 0,1%, no moramo li uistinu kupiti svo brašno iz trgovina, zaključati se u domove, a u groznom slučaju nužnosti izlaska nositi tri kirurške maske na licu i dvije u džepu, za svaki slučaj?

Nema nikakve sumnje da treba malo više pripaziti na neke stvari - čak ponekad i ruke oprati - jer koronavirus nije bezopasan, ali ovim će tempom najveći problem epidemije koronavirusa biti ljudi, a ne virus. Katastrofa postaje društvena i ekonomska, ne medicinska.

I tu je ta riječ. Katastrofa. Nije zombi apokalipsa niti napad vanzemaljaca, ali sve me više podsjeća na to. Ne bi me čudilo da za deset godina u atomskom skloništu tu u kvartu nađu obitelj koja se skrila od koronavirusa toliko da nisu znali da ga nema već devet godina.

Šalu na stranu, jeste li ikada razmišljali što bi bilo s osobama s invaliditetom u slučaju neke katastrofe, kakva god ona bila?

Za početak nastavka, citirat ću UN-ovu Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom. Točnije, navest ću vam Članak 11., nazvan 'Rizične situacije i humanitarna krizna stanja'.

'Države potpisnice poduzet će, u skladu sa svojim obvezama proisteklim iz međunarodnog prava, uključujući međunarodno humanitarno pravo i međunarodno pravo koje obuhvaća ljudska prava, sve potrebne mjere za osiguranje zaštite i sigurnosti osoba s invaliditetom u rizičnim situacijama, uključujući situacije oružanih sukoba, humanitarne krize i prirodne katastrofe.'

Što god 'sve potrebne mjere' značile. Konvencija kao Konvencija, hrpa lijepih želja koje ne znače puno u praksi. Nažalost. I ovo je, zapravo, dobar primjer toga. Jer, iako baš i nema puno preciznih podataka i statistika - ili ih nema uopće - izvještaji s terena govore da su osobe s invaliditetom jako pogođene prirodnim katastrofama. Osobe s tjelesnim invaliditetom mogu biti u opasnosti prilikom evakuacije ako im nije dostupna pomoć, pojedinci s kognitivnim smetnjama mogu imati problema s razumijevanjem uputa u slučaju katastrofe, a osobe oštećenog vida ili sluha mogu imati poteškoća s komunikacijom u hitnim slučajevima.

Neke studije otkrile su diskriminaciju osoba s invaliditetom tijekom svih faza katastrofa. Najčešći problem je nepristupačnost zgrada ili prijevoza, kao i usluga vezanih uz katastrofe. Isključenost osoba s invaliditetom djelomično je uzrokovana nedostatkom obuke osoblja za pomoć u takvim situacijama.

Države, dakle, neće moći niti znati pomoći osobama s invaliditetom kada zombiji počnu bauljati ulicama. Sustav će zakazati, UN-ovoj Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom unatoč. Kao što je, primjerice, zakazao i krajem kolovoza 2005., kada je uragan Katrina poharao južnu obalu Sjedinjenih Američkih Država.

Ali znate što je još gore?

Zakazat će i društvo. Zakazat će i ljudi. Jer je malo što jače od nagona za preživljavanjem.

Katastrofe su se uvijek događale. I događat će se, zauvijek. Ali ako već moramo prestati biti ljudi kada nas napadnu zombiji ili pogodi Katrina, ne moramo gubiti humanost zbog jednog koronavirusa. Koliko god to mediji željeli.

Nemojmo mi postati nepotrebna katastrofa u kojoj će nastradati najranjiviji među nama.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 28.02.2020