Leonardo Šardi povjerenik je u pastoralu osoba s invaliditetom i njihovih obitelji Varaždinske biskupije. Prvenstveni je cilj uključiti osobe s invaliditetom u društvenu i crkvenu zajednicu kao ravnopravne subjekte s osobama koje su bez invaliditeta. Dakle, integracija, a ne isključivanje. Javnosti je poznat i kao jedini svećenik koji misno slavlje prevodi na znakovni jezik za  gluhe i gluhoslijepe osobe

 

Jedan ste od rijetkih, ako ne i jedini svećenik, koji misno slavlje prevodi na znakovni jezik za gluhe osobe. Ispričajte nam kako je sve počelo?

 - U vrijeme moje bogoslovske i studentske formacije, često smo pripremali predstave koju smo ponudili široj javnosti. U jednoj od predstava, pozabavili smo se likom Helen Adams Keller koja je bila gluhoslijepa američka književnica i aktivistica, a živjela je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Sama predstava obilovala je znakovima, dvoručnom i jednoručnom abecedom, pa čak su i neke rečenice prevedene na znakovni jezik. Sve to u meni je probudilo želju da i sam naučim znakovni jezik te sam naišao na tečaj kojeg provodi Savez gluhoslijepih osoba Dodir. Nakon završenog temeljnog tečaja, upisao sam i dodatne dvije godine za prevoditelja hrvatskog znakovnog jezika te sam, prije šest mjeseci, uspješno završio tečaj. Sada mogu komunicirati i s gluhim i gluhoslijepim osobama te sam zahvalan za poticaj koji je urodio po ovoj predstavi.

Kako su same gluhe osobe reagirale na uvođenje znakovnog jezika u Crkvu?

- Kada sam se susreo s gluhim i gluhoslijepim osobama na području grada Varaždina, one su mi odmah došle s isprikom kako ne idu u crkvu jer ništa tamo ne čuju i ne razumiju. Od tog trenutka, počeo sam i sam promišljati što učiniti da sveta misa bude njima razumljiva. Odnosno, ne samo slavlje svete mise, već i pristupanje sakramentu ispovijedi i ostalim sakramentima. Nakon što sam i sam malo bolje svladao znakovni jezik, ponudio sam ponajprije mogućnost za slavlje sakramenta ispovijedi na znakovnom jeziku. Bilo je to novo otkriće za njih jer su se mogli ispovijedati bez posredstva prevoditelja i mogli su u potpunosti razumjeti svećenika. A zatim smo imali povremeno slavlje svete mise na znakovnom jeziku. Danas, svake prve nedjelje u mjesecu, gluhe i gluhoslijepe osobe, s čujućim osobama, slave euharistiju na znakovnom jeziku. Okuplja se jedna lijepa zajednica gluhih te njihov dolazak najviše govori koliko im ovaj oblik duhovne brige za njih znači.

Povjerenik ste u pastoralu osoba s invaliditetom i njihovih obitelji Varaždinske biskupije. Koje su zadaće povjerenika i samog pastorala?

- Krajem  kolovoza prošle godine, osnovan je ovaj oblik pastorala u koji su uključene osobe sa svim oblicima invaliditeta i njihovih obitelji. Prvenstveni cilj je uključiti osobe s invaliditetom u društvenu i crkvenu zajednicu kao ravnopravne subjekte s osobama koje su bez invaliditeta. Dakle, integracija, a ne isključivanje. A zatim, budući da svaki oblik invaliditeta ima svoje specifičnosti, navještaj vjere se prilagođava. Tako se vjera gluhim i gluhoslijepim osobama prenosi kroz znakovni jezik, za osobe oštećena vida koriste se materijali njima prilagođeni, osobe s intelektualnim teškoćama ili pak autizmom zahtijevaju opet jedan drugačiji navještaj. Iako u svim biskupijama postoje prigodni susreti za osobe s invaliditetom, u cilju ovoga pastorala jest da se on ne zadrži na prigodnim susretima nego da se sistematično i redovito radi sa svima na njima primjeren način te da, u nijednom trenutku, ne ponestane duhovne skrbi za osobe s invaliditetom. Također, u nazivu moje službe jest i briga za obitelji osoba s invaliditetom gdje se onda pažnja posvećuje roditeljima, braći, sestrama i djelatnicima koji rade s osobama s invaliditetom. Vjerujem da će, dok se i sam malo uhodam, odjeke ovog pastorala, na svoju duhovnu korist, osjetiti svi oni koji su mi povjereni.

 Prema Vašem mišljenju, je li Crkva u Hrvatskoj dovoljno otvorena svim skupinama osoba s invaliditetom, od arhitektonskih barijera, do educiranosti svećenstva kako pristupiti osobi, s primjerice, intelektualnim teškoćama?

 - Kao i u svim segmentima društva, tako i u Crkvi, zajednici vjernika, treba raditi na sve većem osvještavanju i edukaciji. Smatram da je Crkva otvorena, ali potrebni su poticaji da se ovakva vrsta pastorala usustavi, odnosno da svaki svećenik, ali i vjernik-laik, dobiju određene kompetencije i znanja kako i na koji način pristupiti osobi s invaliditetom i na koji način prenijeti navještaj vjere. No, smatram da, kad se svakoj osobi pristupi „jezikom ljubavi”, nestaju sve barijere, barem one ljudske. Nadam se da će moja vrsta djelatnosti pomoći da se riješi i sve arhitektonske barijere, ali i barijere u ljudskim srcima – kako među svećenicima, tako i među vjernicima.

Neke osobe s invaliditetom pokleknu pod teretom invaliditeta i upadnu u pasivnost, kukaju, u ničemu ne vide zadovoljstvo. Što biste im poručili?

- Ponajprije smatram da si svi trebamo posvijestiti kako je naš život dar i kako naše postojanje ima smisla. Iako, vjerujem, nekad je teško vidjeti smisao ovih ili onih situacija, ali istovremeno je potrebno na svoj život gledati u perspektivi što ja mogu najbolje učiniti. Jakost duha koje u sebi, na osobit način, imaju osobe s invaliditetom, dokaz su svima nama kako ne postoje granice. Možda ne možemo učiniti ono što radi netko drugi, ali možemo se više okrenuti onim našim mogućnostima i sposobnostima koje nitko umjesto nas ne može napraviti. Mislim da se premalo govori, ali iz osobnog iskustva znam da osobe s invaliditetom mijenjaju živote ljudi. Dakle, osobe s invaliditetom su promjena našega društva na bolje. Svjestan sam svih institucionalnih i pravnih prepreka na koje nailazite, ali znam da svi oni, koji su izdvojili vrijeme da vas upoznaju, od vas su otišli bolji i obogaćeni. Ponavljam, vi ste promjena našega društva. I kad vas ne bi bilo, životi onih koji vas okružuju, bili bi siromašni.

Razgovarala: Anita Blažinović

 

Objavljeno: 15.02.2019