Moja ideja o osnivanju Fonda nacionalne solidarnosti u Hrvatskoj mogla bi biti rješenje za brojne izazove s kojima se danas suočavaju osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju

 

Prošlu kolumnu posvetio sam podršci u pronalasku modela za nabavu inovativnih skupih lijekova za djecu koja boluju od mišićne atrofije. Iako su rezultati razgovora roditelja s premijerom Plenkovićem bili obećavajući, djeca ostaju i dalje bez lijeka. Danas svi napadamo ministra zdravstva Milana Kujundžića kao jedinog krivca što nema sredstava za lijek Spinrazu. Osobno mislim kako ministar nije ništa više kriv od drugih članova Vlade RH. Ovom kolumnom ne želim ukazivati na krivce, već ponuditi jedno rješenje koje je u ovom trenutku moguće. No u tome rješenju moramo sudjelovati svi - i institucije vlasti, i poslovni sektor, ali i građani diljem Lijepe naše.

Mnogi moji poznanici znaju kako sam u suradnji s dr. Nikšom Jajac, proučavajući francuski model integracije osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju, došao na ideju da se oformi Fond nacionalne solidarnosti u Hrvatskoj. Ideju sam povjerio sam dr. Jajcu te smo zajedno pokušali stvoriti projekt koji će funkcionirati i u Hrvatskoj, a koji će u budućnosti biti podloga za razvoj zajednice u cjelini. Ideju Vlade RH na čelu s Ministarstvom zdravstva koje isto tako po uzoru na Francusku želi stvoriti Fond za inovativne lijekove, apsolutno podržavam, no, nažalost, niti je Hrvatska toliko bogata, niti joj gospodarstvo toliko jako da bi se mogao primijeniti francuski model. Francuski model fonda za inovativne lijekove temelji se na osiguranju proračunskih sredstava u iznosu od 6,2 miljardi eura u 2017. koji će se povećavati za 5 posto godišnje. Ali isto tako u tom procesu traži se od proizvođača lijekova smanjenje cijene lijeka u iznosu od 1 posto, što je za francuske pojmove puno. Dakle, gledajući francuski model Hrvatska bi trebala iz sustava zdravstva izdvojiti za inovativne lijekove dodatnih pola milijarde kuna. U ovom trenutku to je nemoguće, jer hrvatsko zdravstvo je najveći dužnik i novo opterećenje ovakvih razmjera dovelo bi do raspada sustava zdravstva općenito, a i ovako nismo daleko od toga. Stoga želim predložiti nešto što je izvedivo i ostvarivo i u čemu bi svi rado sudjelovali, ali to se ne može dogoditi preko noći.

Godinama govorim kako su državljani RH među najhumanijima građanima u svijetu. Nažalost, nemamo human sustav, mnoge humanitarne akcije su zlorabljene, a cilj nikada nismo postigli. Formiranje Fonda nacionalne solidarnosti moguće je u kratkom roku i kroz njega bi se mogla prikupiti određena sredstva koja bi se koristila i za inovativne lijekove, ali i sredstva za integraciju osoba s invaliditetom u život zajednice. Francuski model Fonda nacionalne solidarnosti osmišljen je tako da se jedan dan, koji je neradni, proglasi danom solidarnosti i taj dan svi se uključuju u rad kako bi se prikupila sredstva fonda. Ovaj model u Hrvatskoj nije moguć jer Hrvatska ne isplaćuje dnevnice po 160 eura, već po 150 kuna. U Francuski fond se godišnje sliva oko 13 milijardi eura. Naša zemlja bi po nekim istraživanjima trebala kroz razne sadržaje koje smo osmislili u Fondu nacionalne solidarnosti za Hrvatsku prikupljti oko 1,5 milijardi kuna, što bi nam omogućilo kvalitetnu startnu poziciju za razvoj toga fonda koji bi u budućnosti sve više bio ključna potpora društvu u rješavanju izazova s kojima se danas suočavamo.

Osobno mislim kako ćemo svi rado podržati dan nacionalne solidarnosti, kojeg ćemo odraditi sukladno potrebama gospodarstva i institucija vlasti. Vjerujem kako nitko neće imati ništa protiv da od cijene svakog proizvoda izdvajamo 0,2 do 0,5 posto za potrebe fonda, isto tako da se od svake javno bilježničke naknade izdvaja 1 kuna, da se s pravomoćnog prekršaja izdvaja 5 posto te da svaka institucija lokalne i područne vlasti izdvaja za potrebe fonda 2 posto proračunskih sredstava. Dakle, moguće je pronaći model koji će osigurati sustavno i transparentno punjenje Fonda, ali i korištenje prikupljenih sredstava. Fond je zamišljen tako da o svemu odlučuje lokalna zajednica, tim vraćamo povjerenje u institucije vlasti, ali i otvaramo prostor u pravcu razvoja manjih mjesta i rehabilitaciji hrvatskog sela.

Naravno kako sve to treba zakonski regulirati, ali ključno je da tim fondom upravljaju osobe s invaliditetom i roditelji djece s teškoćama u razvoju. Također da se taj Fond raspodjeli na pet regionalnih ureda kako bi se najbrže i najkvalitetnije rješavali izazovi navedene populacije. U tom slučaju otvorili smo proces zadovoljavanja zahtjeve UN Konvencije, ali i Nacionalne strategije za osobe s invaliditetom do 2020 godine. Draga gospodo, pred nama su izazovi koji su rješivi. Pitanje je smo imamo li volje i snage upustiti se u njihovu realizaciju. Iskoristimo priliku i izgradimo jedno bolje i humanije društvo.

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 07.12.2017