Poznajem jednog mladića s invaliditetom koji je pronašao istinsku sreću u braku. Na pitanje što je recept za sreću, osmjehuje se i kaže da recept ima tek jedan sastojak – ljubav

 

Brak je uistinu kompleksna stvarnost. Osobno nisam izabrala taj put u kad sam se našla na životnom raskrižju, no ipak me tema braka u posljednje vrijeme sve više intrigira.

Zašto sam braku odlučila posvetiti ovu kolumnu? Upravo zbog sve više razvoda koji se događaju u posljednjih nekoliko godina. Što je to brak postao da većina ljudi koje poznajem utjehu nalaze u razvodu? Neki ne mogu izdržati ni nekoliko mjeseci nakon što su stupili u brak, iako su već i djeca došla na svijet.

Kao i sve u životu, pa tako i u braku, na dobrim temeljima gradi se budućnost, ali i podnošljiva stvarnost. A što znače dobri temelji? Ponajprije čista ljubav, iskrenost, povjerenje, spremnost na odricanje i žrtvu, potpuno predavanje. Ne čudi da se partneri toliko rastaju kad jedan od njih strada i postaje osoba s invaliditetom. U takvim situacijama partneri se odbacuju se kao niškoristi, kao da su otpad.

Ako se brak doživljava kao neka institucija koja će riješiti nečiji status ili egzistenciju, kako može opstati? Može funkcionirati jedno vrijeme, ali ubrzo se koriste pojmovi poput kavez, zatvor, pakao.

Neke stvari u životu ne mogu se trpjeti bez prave ljubavi.

Ljudi često misle da vole, ali kako to pokazuju? Jer riječi same po sebi nemaju na važnost. Ljubav je funkcionalna, može se opipati, ali neki moji poznanici tvrde da u braku venu kao cvijet bez vode.

A tu se opet postavlja i pitanje kako dalje kad jedan od partnera nema interesa, želje, volje za očuvanjem 'institucije' Je li bolje izaći iz tih okova ili zbog društvenih pravila produžavati vijek trajanja braka, ali bez ikakvog suvislog sadržaja Živjeti, a u biti svaki dan umirati, polako ali neumitno?

Ovdje moram iznijeti primjer jedne mlade žene od 20-ak godina koja je napravila 'pohod' na nekoliko muškaraca u okolici Zagreba. Najprije se u nju strastveno zaljubio muškarac u braku. Ubrzo su dobili i dijete pa još jedno, ali je pri tome razorio svoju prvu obitelj, djecu i unuke. Nakon nekog vremena ona je stupila u odnose s njegovim bratom i rodila i njemu dijete, a i on je razorio svoju obitelj, nepovratno. I na kraju, ostavivši svu djecu partnerima, zaljubila se u mladića svoje dobi i otišla živjeti u njegovu kuću, vjerojatno mu ništa ne priznavši. Djecu ne posjećuje, a pitanje je da li taj mladić uopće zna u koga se zaljubio. Djeca iz prethodnih veza ostala su bez pažnje i ljubavi majke, često u plaču. Mržnja je ostavila ožiljke u dušama aktera ove priče.

No, poznajem i jednog mladića s invaliditetom koji je pronašao istinsku sreću u braku. Na pitanje što je recept za sreću, osmjehuje se i kaže da recept ima samo jedan sastojak – ljubav. U jednom razgovoru mi je povjerio kako se ne bi znao nositi s invaliditetom, uistinu teškim, da nije 'oboružan' pažnjom i razumijevanjem svoje supruge.

Suludi tempo života nas sve odvlači od samih sebe, od najbližih. U strahovitoj borbi da preživimo, da napravimo sve što se od nas traži, mnogi od nas izgube sami sebe. A to je prvi korak, i to krupan, prema razvodu ili bračnim tegobama.

Zapitajmo se: kako bi bilo da ovaj čas odlazi moj voljeni, ili moja voljena? Bi li imali snage zakoračiti prema njoj/njemu i reći: 'Oprosti, molim te.' Oprostiti i tražiti oproštenje je najteže, ali ne i nemoguće. Pogotovo kad su u pitanju djeca. Kada je brak neizdrživ ne mislim da treba nekog prisiljavati da ostane u njemu, posebno ako postoji nasilje. Ali u slučaju rastave, koja može biti izuzetno stresna i traumatična, barem trebaju ostati kvalitetni odnosi bivših partnera.

Savjete možemo davati, čak smo i dužni svoje bližnje upozoriti na greške koje uočavamo, ali postavljati se sucima drugima – to je naprosto neprihvatljivo, jer nitko od nas ne može čitati skrivene poruke nečije duše.

Piše: Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 14.02.2017