S invaliditetom živim otkako znam za sebe, u invalidskim sam kolicima i "prohodao". Znam koje su moje mogućnosti, a svjestan sam i svojih ograničenja. Ono što nikako ne mogu shvatiti je nerazumijevanje okoline za moju situaciju. Naime, jedva preživljavam od osobne invalidnine, siromaštvo me polako ubija, a još uvijek ne mogu naći posao. Ni sam ne znam na koliko sam se natječaja za posao javio a da se poslodavci nisu udostojili ni poslati mi odbijenicu. Završio sam srednju školu, za fakultet nisam imao financijskih srdstava, i mislim da mogu obavljati poslove za koje sam se školovao kao i tzv. zdrave osobe.

Dokle će osobe s invaliditetom biti građani drugog reda? Dokle ćemo morati živjeti od milostinje koju nam daje država i pritom polako nestajati na marginama društva? (Ivan, Split)

Objavljeno: 19.01.2015