PITANJE: F. A. (28) Već duže vremena pratimo Vaš kutak za stručnjake, stoga sam Vam se se odlučila obratiti. Imam curicu s cerebralnom paralizom starosti 13 godina. Kako živimo u maloj sredini jedina je koja ide u redovni školski sustav, a ima invaliditet.

Zahvaljujući volji ravnatelja, pedagoga i nastavnika uspjeli smo je od prvog razreda upisati u školu da ide s ostalom djecom. Posljednjih par godina s njom na nastavu ide i osobna asistentica koja joj pomaže u promjenama učionica, praćenju nastave, pisanju i ostalim potrebama. Naša kći već je dvije godine u pubertetu s tim su počeli problemi u školi jer, kad su njeni kolege počeli organizirati proslave, izlaske i tome slično, nju su slabo ili nikako na to pozivali, ne zato što oni ne bi htjeli, nego su im roditelji branili kako ne bi njihov namještaj po kući oštetila kolicima, tako da su je svakim danom malo po malo izostavljali iz društva, a ona se sve više počela zatvarati u sebe i sumnjati u svoje mogućnosti. Znam da nemam pravo na druge utjecati da se na silu druže s mojim djetetom, ali što da poduzmem da u njenim najbitnijim godinama odrastanja bude društveno prihvaćena?

ODGOVOR: Draga majko, kako je upravo počela nova školska godina, kako pratimo roditelje koji su prisiljeni boriti se za asistente u nastavi, željela bih se osvrnuti na neke probleme koji se javljaju pri polasku djeteta u školu. Za svako dijete je polazak u školu, bez obzira ima li poteškoće u razvoju ili ne, velika promjena na koju dijete treba dobro pripremiti. Pripreme se sastoje od pričanja s djetetom o školi, o tome ima li nekih strahova od škole i sl. Potrebno je što više budućeg đaka-prvaka uključiti u sve radnje vezane uz školu od određivanja prostora koji će koristiti u svom domu za učenje i držanje knjiga, bilježnica i školskog pribora, do nabavke školske torbe i svega ostalog što je potrebno đaku-prvaku. Dobro je i više puta prije samog početka nastave, dijete voditi od kuće do škole, (iako vjerojatno neće prve dane ići bez pratnje odraslih), ukazivati na što sve dijete treba na tom putu obratiti pažnju i pratiti koje potrebe djetetu treba zadovoljiti da bi što bolje bilo pripremljeno za ovako velik korak u djetetovu životu.

Uz sve gore navedeno daleko više priprema je potrebno za dijete koje ima neki oblik invaliditeta ili razvojne poteškoće.

U svom pitanju sami ste naveli da se Vaše dijete uspjelo upisati zahvaljujući volji stručnih osoba škole i da je jedino takvo dijete u školi. Po tome zaključujem da djeca kao ni roditelji nisu bili upoznati s stanjem Vaše kćeri a upravo nepoznavanje problema može dovesti do straha, iz njega mogu proizaći mnogi drugi problemi za koje i ne slutimo da bi se mogli pojaviti, te ih ne možemo ni predvidjeti. Dakle, prvi uvjet je da se sredina u koju se uključuje dijete s invaliditetom, ili nekom od poteškoća u razvoju, informira, odnosno da joj se objasni koja su ponašanja u svezi s tim djetetom poželjna a koja nisu. Lijepo je da je Vaša kćer ostvarila pravo i na asistenta, no i tu je potrebno informirati sve aktere koji su uključeni u odgojno-obrazovni proces. Učitelji isto trebaju biti informirati koja je uloga asistenta u nastavi. Kad se sve kockice dobro poslože onda će uključivanje djeteta s invaliditetom u redovnu nastavu proći bezbolnije.

Da se sad osvrnem na Vaš problem. Ovdje se, prema Vašim riječima, više ističe problem roditelja nego li djece. Pretpostavljam da s istima niste uspjeli naći zajednički jezik. Poznata je činjenica da se djeca prema djeci s invaliditetom ponašaju onako kako se prema svom djetetu ponašaju sami roditelji. Ako roditelji prihvaćaju svoje dijete u potpunosti, gotovo je pravilo da isto to čini i sredina u kojoj se dijete kreće. Zato je potrebno preispitati i svoj odnos prema kćerki. Tu opet dolazimo do pravila da se roditeljska ponašanja moraju mijenjati onako kako se i dijete mijenja. Roditeljski odnos mora biti najpromjenjiviji odnos od bilo kojeg drugog odnosa. Ako roditelji ne prate i ne slijede razvojne faze svog djeteta onda se mogu pojaviti različiti problemi u tako kompliciranom odnosu kao što je roditelj-dijete. Poznato je da su roditelji djece s razvojnim poteškoćama kao i s invaliditetom skloni prezaštićivati svoju djecu te ih tako sputavaju u razvoju i socijalizaciji a time i osamostaljivanju iz straha da im se ne bi nešto dogodilo.

Ako u Vašem odnosu prema kćeri i opisanim eventualnim problemima niste našli uzročno-posljedičnu vezu, onda predlažem da Vi otvorite svoj dom kćerinim prijateljima i da ih pozovete na razna druženja od poziva na kolače koje ste ispekli do proslava rođendana, slušanja glazbe i sl.

Draga majko, otvorite svoj dom kćerinim prijateljima, dozvolite im da se druže i pružaju podršku u obliku koju samo prijatelji ili školski kolege mogu dati. Vjerujem da ćete ubrzo nakon toga vidjeti pozitivne učinke u ponašanju Vaše kćeri i da će sadašnji problemi biti samo sjećanje na jedan period odrastanja koje nije jednostavno i bezbolno kako za roditelja tako i za adolescenta koji mora naći sebe i svoj put u život.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Odgovara: Anđelka Bunić, prof def., Zadruga 'Martinov plašt'

 

 

Objavljeno: 18.09.2014