Svaka osoba, neovisno o svom zdravstvenom stanju, svojim osobinama i kvalitetama koje posjeduje, može dati doprinos društvu, samo je pitanje koliko želi sudjelovati i doprinijeti poboljšanju kvalitete tog istog društva

 

Ljudi su po svojoj prirodi društvena bića te je zbog toga neophodno da održavaju kontakte s drugim ljudima. Kako bi se normalno razvijao, svaki čovjek bi se trebao povezati s ljudima koji dijele njegove interese, stavove i razmišljanja te kritički razmišljati o svijetu oko sebe.

Za osobe s invaliditetom upravo ta povezanost s drugima nekada predstavlja nepremostivu prepreku.

Mnogi ljudi s invaliditetom već od malih nogu doživljavaju izolaciju od društva. Zbog toga, često se može dogoditi da socijalne vještine tih osoba nisu dovoljno razvijene, što ih može nenamjerno potaknuti na povlačenje u sebe.

Veliki utjecaj u socijalizaciji djece imaju njihovi roditelji, ali zbog fokusa na poboljšanje djetetova zdravstvenog stanja ne pridaju toliko pažnje njegovim socijalnim vještinama.

Iako je fokus na zdravstveno zdravlje djeteta razumljiv, nikako se ne bi trebalo zanemariti društvenu stranu njegova života. Iako kod osoba s invaliditetom postoji određeni strah kada prvi put stupaju u međuljudske odnose bilo koje vrste, taj im stah ne bi trebao biti kamen spoticanja pri uključenosti u društveni život.

Kada se osobe s invaliditetom pokušaju uključiti u društvo, postoje dva razloga zašto im to teže polazi za rukom. Jedan je upravo taj što su većinu vremena bili okruženi samo svojim ukućanima koji su ih pod svaku cijenu pokušavali zaštititi od povreda koji bi im mogao nanijeti vanjski svijet, pa zbog toga nisu uspjeli izgraditi vlastito mišljenje, o sebi niti o svijetu oko sebe. Zbog toga često ne izlaze iz sigurne zone koju su stvorili s godinama. S druge strane, iako bi većina ljudi htjela prihvatiti osobu s nekom vrstom invaliditeta sa svim njezinim manama i vrlinama, često to ne čine, što zbog straha da tu osobu nehotice ne povrijede svojim postupcima, što zbog nelagode u njihovom prisustvu.

Tu za osobe s invaliditetom nastaje problem. Kada primijete da se ljudi u njihovoj blizini ne znaju ponašati, većinom se odluče povući na sigurnu udaljenost, te ni onim osobama koje bi se htjele družiti s njima iz straha ne daju blizu sebe. 

Veliku ulogu u uključivanju osoba s invaliditetom u društvo, osim roditelja i bližnjih, ima i obrazovni sustav. Svaka osoba u procesu svog odrastanja pohađa osnovnu, srednju školu, a sve više njih ide i na fakultet, te usporedno s obrazovanjem razvijaju svoje socijalne vještine. Odgajatelji, učitelji pa kasnije i profesori na fakultetu, svojim bi znanjem i vještinama te primjerom trebali bi utjecati na zdravu populaciju, učeći ih prihvaćanju različitosti. Svakako, taj proces prihvaćanja kreće od osobnog stava osobe s invaliditetom.

Ukoliko osoba koja ima neku vrstu invaliditeta ne može prihvatiti samu sebe, teško je za očekivati da će je prihvatiti okolina. Ako čovjek o sebi ima pozitivno mišljenje i samog sebe ne gleda kroz prizmu invaliditeta, velika je vjerojatnost da ga tako neće gledati ni ljudi oko njega.

Svaka osoba, neovisno o svom zdravstvenom stanju, svojim osobinama i kvalitetama koje posjeduje, može dati doprinos društvu, samo je pitanje koliko želi sudjelovati i doprinijeti poboljšanju kvalitete tog istog društva.

 

In Portal

Objavljeno: 03.11.2023