Pavao Anić (21) rođen je kao nedonošče te oslijepio u inkubatoru zbog prevelike doze kisika. Imao je i brata blizanca koji, nažalost, nije preživio. Pjevati sevdah počeo je sa sedam godina, a svirati harmoniku s deset. Ovaj talentirani mladić živi svoje snove kroz glazbu, a roditelji su mu neizmjerna podrška. Ljubav prema sevdahu, kaže, navela ga je i na sudjelovanje u glazbenom showu 'Supertalent' Nove TV.

 

Kako je izgledalo odrastanje u Mošćenici, mjestu između Siska i Petrinje, gdje i danas živite?

- Mislim da je moje odrastanje bilo kao i kod druge djece. Ništa mi nije bilo uskraćeno, igrao sam se, vozio bicikl, plivao, išao u vrtić i družio se samo sa videćima. Gledao sam filmove, crtiće i igrao igricu Super Mario, dakle sve sam to slušao i 'igrao na sluh', jer ja tako vidim. Služim se svom dostupnom tehnikom - imam prilagođen mobitel i računalo s programima za čitanje ekrana. Igram PlayStation igre, uglavnom borilačke, jer ih mogu igrati na zvuk. Završio sam osnovnu školu i gimnaziju po redovnom programu i cijelo svoje školovanje sam bio odličan učenik. Nisam imao većih problema s prijateljima iz škole, ali ipak je bilo predrasuda, nerazumijevanja i pojedinaca s kojima se baš i nisam slagao. No, sve je to dio puberteta i neznanja. Veći problem su mi bile knjige koje su bile jako skupe. Moji roditelji ih nisu bili u mogućnosti kupovati pa su kupovali knjige za videće te mi čitali gradivo.

Kada je glazba postala dio Vašeg života i do kuda Vas je već odvela?

- Završio sam pet godina osnovne glazbene škole gdje sam svirao klavir, a s deset godina sam počeo svirati harmoniku i baviti se sevdahom. Kao dvanaestogodišnjak imao sam prvi javni nastup na amaterskom festivalu pjesme sevdalinke u Sisku i pobijedio. Nakon toga sam preko KUD-a sudjelovao na bošnjačkim manifestacijama, a kasnije se preko Facebook stranice polako otvaralo sve više i više nastupa i odlazaka u Bosnu i Hercegovinu. Preko Udruge slijepih i slabovidnih Tuzla 2012. primio sam poziv na festival i nastupao na njemu tri godine za redom te osvajao prve nagrade. Tako su me još više zamijetili u Bosni kroz medije i počeo sam dobivati ponude za ozbiljnije festivale. Danas nastupam na festivalima sevdaha, ne samo u Bosni, već i u Crnoj Gori, Sloveniji i Austriji. Drag mi je i nastup 2017. na festivalu Ilidža, koji je jedan od najpoznatijih festivala narodne muzike. Na njemu sam osvojio nagradu za muziku pjesme Mostar grad koje sam autor. Hrvatska publika upoznala me pojavljivanjem u 'Supertalentu' na koji sam se prijavio kako bih predstavio sevdah kao umjetnost, a zovu ga bosanskim bluesom.

Tko Vas prati na nastupima i na čemu trenutno radite?

- Nastupam već četvrtu godinu s orkestrom koji okuplja odlične muzičare. Radim humanitarne koncerte za Udrugu slijepih grada Siska. Cilj akcije je prikupiti sredstva za kupnju novog kombi vozila kako bi korisnici Udruge, koji su većinom starije osobe, mogli samostalno dolaziti na aktivnosti koje se provode. Akcija je počela koncertom u Petrinji, a 19. veljače nastupili smo u Zagrebu, dvorana Vidra. Planiramo još do završetka akcije 15. listopada održati koncert u Slavonskom Brodu, Našicama i Puli.

Kakvi su planovi za budućnost?

- Nakon završene jezične gimnazije napravio sam pauzu koja mi je potrebna da svladam orijentaciju i samostalno kretanje bijelim štapom. Trenutno još to prolazim u Sisku, no uskoro dolazim upoznati Zagreb. Namjera mi je nakon upoznavanja Zagreba s bijelim štapom upisati pedagogiju na Filozofskom fakultetu.

Kako biste ukratko opisali svoj dosadašnji život?

- Živim normalan život svojih vršnjaka i mislim da mi jako dobro ide. Jedina je razlika što mi je povremeno potrebna pomoć videćeg pratitelja pri kretanju izvan kuće. Tu uvijek uskače netko iz obitelji. Izlazim s prijateljima, vježbam sviranje i pjevanje, preko ljeta vozim bicikl i idem na bazen. Najveća podrška su mi roditelji koji me prate gdje god idem i bez njih ne bih mogao uspjeti u glazbenoj karijeri. Bez njih ne bih bio ovdje gdje sam danas.

Razgovarala: Božica Ravlić

Objavljeno: 02.03.2018