Udruga Proinkluzija: Što sve muči asistente u nastavi

Zahvaljujući trenucima koje doživljavamo s našim mališanima, suradnji s kolegama, zadovoljstvu na licima roditelja, osjećaju uspjeha, vidljivom napretku učenika s teškoćama i ozračju prihvaćanja i tolerancije unutar razredne zajednice, nadvladavat ćemo sve teškoće na koje nailazimo

U medijima se sve češće dotiče tema pomoćnika (asistenata) u nastavi, ali se često mogu čuti ili pročitati i mnoge netočne informacije. Rekao bih da je to rezultat godinama neuređenog sustava, kao i različitih pristupa pitanju pomoćnika od strane Ministarstva znanosti, obrazovanja i šprta te Ministarstva socijalne politike i mladih.  Naime, ta su dva ministarstva godinama vodila vlastite politike o pomoćnicima, što je rezultiralo sadašnjom, pomalo kaotičnom  situacijom. Zbog toga sam jako sretan što ćemo, nadam se uskoro, dobiti novi Pravilnik o osnovnoškolskom i srednjoškolskom odgoju i obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju koji će se morati jednako provoditi u svim školama i koji će sve pomoćnike staviti pod “kapu“ MZOŠ. Kada Pravilnik stupi na snagu, a nadam se da bi to trebalo biti najkasnije 1. siječnja 2014. godine, udruge neće moći zapošljavati pomoćnike jer Pravilnik predviđa sklapanje radnog odnosa između škole i pomoćnika. Znači li to da će se sredstva MSPM namijenjena projektima udruga za zaposlenje pomoćnike biti preusmjerena MZOŠ koje bi trebalo preuzeti financiranje, ili će se pronaći neki drugi model financiranja – ne znam.  Svakako, udruge koje zapošljavaju pomoćnike ne bi trebale strahovati jer će u školama vjerojatno ostati isti broj pomoćnika koji će i dalje djeci pružati podršku (a to je u cijeloj priči najvažnije), ali će se financiranje tj. zaposlenje pomoćnika regulirati na drugačiji način. No, ono što svi izostavljaju, problema bi moglo biti, ali u mjestima gdje je lokalna zajednica na sebe preuzela financiranje pomoćnika. Naime, zbog lošeg gospodarskog stanja proračuni lokalnih zajednica su sve slabiji, a izdvajanja kao što je financiranje pomoćnika je često među prvima kada se režu troškovi.

Kako to rade na Zapadu

Pomoćnici koji su trenutačno angažirani u osnovnim i srednjim školama RH financiraju se iz nekoliko različitih izvora, a to su: lokalna zajednica, MSPM preko projekata udruga koje zapošljavaju pomoćnike, MRMS tj. Država preko modela stručnog osposobljavanja za rad, tzv. Mrsićevog modela; ponegdje i udruge, najčešće iz donacija; preko javnih radova; u nekim slučajevima i financijski dobrostojeći roditelji financiranje preuzimaju na sebe, ako škola nije iznašla drugi način financiranja itd. Isto su tako različiti i načini zaposlenja; neki pomoćnici rade preko studentskih ugovora, neki preko ugovora o djelu, sve veći broj pomoćnika zapošljava se preko ugovora o radu bez zasnivanja radnog odnosa (odnosi se na Mrsićev model zaposlenja, traje godinu dana i ne može se produljiti ili obnoviti), a najmanji broj pomoćnika je u stvarnom radnom odnosu tj. zaposlen na ugovor o radu.  Ima, nažalost, škola koje ne uspiju ostvariti pravo na financiranje pomoćnika, pa su roditelji učenika s teškoćama u razvoju prisiljeni sjediti s djecom u školi i raditi s njima, da bi razredna zajednica bila funkcionalna.  Određeni broj pomoćnika svoj posao dorađuje volonterski.

Zapadne države, naravno, prepoznaju veliku korist od uvođenja podrške od strane pomoćnika u vrtiće, škole, pa i fakultete, a zaposlenja financiraju izravno iz proračuna. Financiranje je sve rjeđe prepušteno lokalnim zajednicama, udrugama i sličnim organizacijama. Suvremene inkluzivne države prepoznaju potencijale djece s teškoćama u razvoju, rade na poticanju tih potencijala od rane dobi, prepoznaju njihov radni potencijal te ga žele maksimalno razviti. Zbog toga i na sredstva koja izdvajaju za pomoćnike, čija je glavna zadaća što veće poticanje razvoja funkcionalnosti i samostalnosti djeteta,  ne gledaju kao na milostinju, nego kao na višestruko isplativ trošak. Naime, novije studije su pokazale da se ulaganje u obrazovanje učenika s teškoćama (konkretno u zaposlenje pomoćnika) višestruko isplati i da osobe s teškoćama koje se nakon školovanja zaposle, državi tj. lokalnoj zajednici vrate 5 - 8 puta više sredstava nego je uloženo u njihovo obrazovanje. Studije također pokazuju da je uspješnost svih učenika u razredu koji ima pomoćnika veća te da su učitelji produktivniji i zadovoljniji.

Model diskriminacije

Nadam se da u RH neće zaživjeti isključivo zaposlenje pomoćnika preko mijera za mlade koje provodi Ministarstvo rada i mirovinskog sustava, ma koliko takve mjere bile potrebne, jer će takav model rezultirati manje kvalitetnom uključenošću  učenika s teškoćama u redovni odgojno – obrazovni sustav. Naime, ta mjera podrazumijeva mijenjanje pomoćnika u školama svake školske godine, a svi mi koji radimo s djecom s teškoćama znamo da su nekad potrebni i mjeseci prihvaćanja novog pomoćnika od strane učenika s teškoćama u razvoju i ostalih učenika, ali i pomoćnicima nerijetko treba nekoliko mjeseci da iznađu kvalitetne oblike podrške koju pružaju učenicima. Osim toga, mjera je na određeni način diskriminatorna jer će, u slučaju da bude jedina mjera koja će se provoditi, biti onemogućeno zaposlenje pomoćnika starijih od 29 godina.

Roditeljima djece s teškoćama u razvoju je zaista teško. Neizvjesnost je na vrhuncu, nisu sigurni hoće li dijete dobiti rješenje za rad pomoćnika; ako ga dobije, na koliko će to biti sati, hoće li doći novi asistent ili će ostati stari

U slučaju da će prevladati navedeni “Mrsićev model“ zaposlenja koji će se, sudeći po medijskim natpisima, proširiti i na mlade koji su tek završili gimnaziju, smatram da bi Pravilnik trebao sadržavati mogućnost zaposlenja profesionalnih pomoćnika u sustavu odgoja i obrazovanja, koji bi bili kvalitetno educirani za rad s učenicima s većim teškoćama koje iziskuju visoku razinu poznavanja specifičnosti pojedinih razvojnih teškoća, te specifičnih pristupa  učenicima s takvim teškoćama. S obzirom na sve veći broj pomoćnika koji imaju dovoljnu razinu osposobljenosti jer smo nerijetko visoko obrazovani, kao i na sve već broj prvostupnika edukacijsko – rehabilitacijske ili pedagoške izobrazbe koji bi mogli pružati takav oblik podrške, to bi bilo i poželjno. Takvi pomoćnici bili bi osposobljeni i za pružanje obrazovne podrške učenicima s teškoćama u razvoju, jer je učiteljima koji rade s učenicima s npr. intelektualnim teškoćama, teškoćama iz autističnog spektra, težim oblicima teškoća u ponašanju i sl. potreban i takav vid podrške, a ne samo određena “tehnička“ podrška, kako predviđa sadašnja verzija Prijedloga nacrta Pravilnika. Htio bih napomenuti da se ova dva različita modela zaposlenja uvode u sve više odgojno  - obrazovnih sustava zapadnih zemalja koje su ovu problematiku riješila na kvalitetnije načine nego što je to učinila RH.
Roditeljima djece s teškoćama u razvoju je zaista teško, jer se i na kraju ove školske godine događa ista drama kao i na kraju svake dosadašnje. Neizvjesnost je na vrhuncu, nemaju sigurnost hoće li dijete dobiti rješenje za rad pomoćnika; ako ga dobije, na koliko će to biti sati, hoće li doći novi asistent ili će ostati stari itd. Čini mi se da roditelji neće biti pošteđeni ovih i sličnih problema dok god se jasno ne definira stalan i siguran izvor financiranja pomoćnika, te jasna inkluzivna politika Vlade RH tj. resornih ministarstava.

Većina zapadnih zemalja zapošljava puno veći broj pomoćnika. Hrvatska trenutačno ima oko 450 pomoćnika, a nedavno je objavljen zanimljiv podatak engleske agencije koju možemo usporediti s našom AZOO, po kojem je u njihovom sustavu, a tako je u većini zapadnih zemalja, na dva zaposlena učitelja zaposlen najmanje jedan pomoćnik.

Veliki posao za minimalna primanja

U našoj je zemlji posebno alarmantno stanje u predškolskim ustanovama, gdje je RH zaista zakazala, jer je broj pomoćnika zaposlenih u takvim ustanovama matematički gotovo nemjerljiv, iako je takva podrška u ranom razvoju i u ranom edukacijskom uključivanju preduvjet kvalitete kasnijeg uključivanja te općeg napretka djece s teškoćama u razvoju. Na žalost, naš je sustav još nedovoljno osjetljiv, nesređen i prepun problema.

Pomoćnici, unatoč zahtjevnosti radnog mjesta, rade za minimalna primanja, pa i ispod minimalnih, a nerijetki su i problemi s neredovitim primanjima, na poseban način tamo gdje je određena udruga preuzela financiranje na sebe, a na temelju ugovora s MSPM, koje u nekoliko navrata udrugama nije pravovremeno osiguravalo sredstva.
Brojni pomoćnici nailaze na problem nedostatne stručne podrške u školama, zbog općeg manjka zaposlenih edukacijsko – rehabilitacijskih stručnjaka koji bi bili u stanju pružati pomoćnicima neophodnu stručnu podršku. Nije rijetka ni pojava da u pojedinim školama pomoćnici nisu dobrodošli, iako je prisutnost pomoćnika u školi definirana rješenjima nadležnih tijela koje škole trebaju provoditi. U takvim školama pomoćnici često sjede na hodnicima jer im pojedini učitelji i profesori ne dozvoljavaju sudjelovanje na nastavi. Škole su često zatvorene za prihvaćanje drugih i drugačijih i pune predrasuda. Učitelji i profesori nisu dovoljno osposobljeni za rad s učenicima s teškoćama u razvoju, profesori na poseban način, a ni tom se problemu ne vidi kraja jer svaki učiteljski i pedagoški fakultet kroji svoju politiku, a politike su trenutačno takve da se posvećuje mala li nikakva pažnja edukaciji kadra za rad s djecom s teškoćama u razvoju, iako se prije sada već dosta godina krenulo sa sustavnim uključivanjem tih učenika u redovni sustav te se podrazumijeva da odgojno – obrazovni djelatnici imaju zadovoljavajuću razinu osposobljenosti.
Kao što možete vidjeti, problema je mnogo, ali ništa nije nesavladivo, pa ni oni. Potrebno nam je samo malo više dobre volje, upućenosti u sustave zemalja s iskustvima, bolja koordiniranost među resornim ministarstvima, veći doprinosi fakulteta koji obrazuju odgojno – obrazovne djelatnike, te jasna poruka i vizija nacionalne inkluzivne politike. Do tada ćemo, zahvaljujući trenucima koje doživljavamo s našim mališanima, suradnji s kolegama, zadovoljstvu na licima roditelja, osjećaju uspjeha, vidljivom napretku učenika s teškoćama i ozračju prihvaćanja i tolerancije unutar razredne zajednice nadvladavati sve teškoće na koje nailazimo.

Piše: Ivan Cvitanović, udruga Proinkluzija