"Djeca s teškoćama toliko su predivna i iskrena da čovjek ne može da ih ne zavoli i svaki put kada se rastajemo skoro pa krijemo suze. I mi i oni. Najveća nam je nagrada njihovo prijateljstvo i kontakt koji imamo i poslije radionica", kaže ovaj zaljubljenik u fotografiju

 

Vlastitu ljubav prema fotografiji Amer Kapetanović, Budimir Željko Keko i Haris Čalkić kroz radionice dijele s djecom s teškoćama u razvoju. Projekt UNICEF-a provodi se u sklopu kampanje "Govorimo o mogućnostima" ispred udruženja URBAN koje, između ostalih aktivnosti, ima iza sebe dugogodišnju tradiciju organiziranja najznačajnijeg festivala fotografije u BiH - 'Fotografija godine BiH', kao i online portala fotografija.ba. Ova vesela trojka svoja znanja nastoje približiti svoj djeci, ne odvajajući ih na tzv. zdrave i one s teškoćama u razvoju. Do sada su održali radionice fotografije u Zavidovićima, Doboju, Bijeljini, Odžaku i Trebinju, a uskoro ih očekuju i u Modriči. Nadaju se da će obići što više djece i steći puno novih prijatelja i prijateljica. Tim povodom razgovarali smo s fotografom Amerom Kapetanovićem.

Što fotografija znači za Vas i kako je došlo do suradnje s UNICEF-om?

- Fotografija za mene znači život, počevši od činjenice da obožavam fotografirati život do toga da živim od nje. Pri tome ne živim samo financijski nego mi ona pruža mnogo više, a možda najviše to da kroz nju upoznajem i sebe te gradim svoj odnos prema svijetu. Bavim se fotografijom od 2003. godine a od 2008. sam freelance fotograf. Imam sreću da radim najbolji posao na svijetu koji mi nikada nije dosadan. U tom smislu se smatram privilegiranim.

S UNICEF-om surađujem već oko osam godina na različitim projektima. Ove godine smo došli na ideju da fotografiju kao formu izražavanja i kao umjetnost približimo djeci sa i bez teškoća u razvoju. Dio je to velike UNICEF-ove kampanje 'Govorimo o mogućnostima', koja ima za cilj javnosti približiti svijet djece s teškoćama u razvoju i poslati afirmativne poruke o njihovim mogućnostima koje su često zanemarene. Zadovoljstvo mi je da radim sa svojim kolegama i dobrim prijateljima Budimirom Željkom Kekom i Harisom Čalkićem, također velikim zaljubljenicima u fotografiju.

Kako izgledaju Vaše radionice, opišite nam reakcije djece?

- Radionice traju pet dana i taj peti dan koristimo da napravimo izložbu fotografije na koju pozovemo što više ljudi iz lokalne zajednice kako bi se upoznali s mogućnostima djece sa teškoćama u razvoju. U osnovi, radimo s djecom od 10 do 18 godina starosti, ali smo u nekoliko slučajeva napravili izuzetke. Ono što je jako zanimljivo je da mi njih ne opterećujemo tehnikalijama i rigidnim fotografskim pravilima, već značaj dajemo bilježenju života oko njih. To se pokazalo veoma korisnim jer smo i mi bili zatečeni količinom iskrenosti i emocija na njihovim fotografijama. No, to nije bio izoliran slučaj za neku od radionica već to dobijemo svugdje i uvijek. I ranije smo imali dosta prilika da se družimo s djecom s teškoćama u razvoju, ali ovaj put je to bilo mnogo intenzivnije. Trudili smo se da im približimo fotografiju kao sredstvo izražavanja i komunikacije, jer znamo da oni imaju itekako mnogo stvari za reći. Njima je to bila nova stvar i bilo je zanimljivo vidjeti s kojom pažnjom prate naša predavanja.

Kakav je odaziv? Planira li se nastavak preko UNICEF-a ili na neki drugi način?

- U početku smo imali plan napraviti četiri radionice, no već nakon dvije smo dobili vijest da pripremimo još dvije radionice, što nam je bila ogromna čast i jak vjetar u leđa. Iz UNICEF-a dolaze informacije da nas zovu iz raznih krajeva BiH da dođemo kod njih. Nadamo se da ćemo biti u mogućnosti svima ispuniti tu želju, naravno, uz podršku UNICEF-a.

Iznesite nam dugoročne dobre strane za djecu koja sudjeluju u radionicama?

- Obzirom da su radionice inkluzivnog tipa, jedna od najboljih stvari jeste upravo zajednički rad i druženje djece sa i bez teškoća u razvoju. Granice koje u pravilu postavljaju roditelji i sredina praktično ne postoje između djece. Oni, primjerice, invaliditet svojih vršnjaka ne gledaju kao veliko ograničenje i sasvim je normalno da pomažu jedni drugima. Ta djeca su toliko predivna i iskrena da čovjek ne može da ih ne zavoli i svaki put kada se rastajemo skoro pa krijemo suze. I mi i oni. Najveća nam je nagrada njihovo prijateljstvo i kontakt koji imamo i poslije radionica.

Što ste Vi dobili kroz rad sa djecom, a što ste dali i ostavili njima?

- Dobili smo jedno ogromno i lijepo iskustvo. Dobili smo potvrdu da se dobra fotografija ne radi skupim aparatom nego čistim srcem. To vas natjera da se zamislite nad svojom ulogom u društvu i privilegijom koja vam je dana – da budete fotograf. Mislim da sada još više volimo ono što radimo i da će se ta strast samo povećavati. Najbolje od svega je da još bolje razumijemo kolike su mogućnosti djece sa teškoćama u razvoju, a one su velike. Čast nam je da možemo govoriti o tome i svojim radom utjecati na druge. Nadamo se da su i klinci uvidjeli koliku snagu posjeduju te da će se i dalje razvijati u kreativnom smislu. Mi smo tu da im pomognemo. Neki od njih su se nastavili aktivno baviti fotografijom pa nam šalju fotografije da ih ocijenimo i damo preporuke za dalje. To nam je velika nagrada.

Razgovarala: Božica Ravlić

 

Objavljeno: 07.11.2014