"Dok god sam živa, ona će imati mjesto u mojoj kući, u mom srcu i u mojoj obitelji. I znam da sam joj to pokazala na najbolji mogući način, jer ona moju kuću smatra svojim domom. Ona zna da tu pripada", kaže uz ostalo neponovljiva Adila

 

Mala junakinja ove priče imala je samo tri mjeseca kada su je u Dječjem domu Bjelave u Sarajevu ostavili njezini roditelji. Rođena je s Downovim sindromom i zbog toga je bila neželjeno dijete. Majka više nikad nije poželjela da je vidi, a otac povremeno svrati, na dva-tri minuta… U ovoj ustanovi djevojčica se zadržala devet godina.

Budući da je dijete s teškoćama u razvoju, nitko je nije želio usvojiti. Nije imala ni sreću da prođe kroz proces rane intervencije kojom bi ublažila mnoge poteškoće i svladala jednostavne vještine poput odijevanja, samostalnog hranjenja i hodanja… Jer, ona je to mogla naučiti.

S devet godina prebačena je u Zavod za specijalno obrazovanje 'Mjedenica'. Tu je srela svoju dobru vilu, o kojoj sanjaju mnoge djevojčice u domovima za nezbrinutu djecu. Ona joj je ispunila želju najveću od svih – želju za ljubavlju i toplim domom. Njezino ime je Adila Muharemović i ona je postala djevojčicina hraniteljica.

Veliko iskušenje

S ciljem popularizacije hraniteljstva u Bosni i Hercegovini dogovorile smo razgovor u jednom sarajevskom tržnom centru. Došle su skupa. Prepoznala sam ih s fotografija i na trenutak promatrala izdaleka. Šetnju od izloga do izloga prekidale su zagrljajima i poljupcima. Nikad ne biste pomislili da nije riječ o majci i njezinoj biološkoj kćerki. Bravo za Adilu. Kako su se pronašle? Zašto je postala njezina hraniteljica? Kako sve to funkcionira?

"Moja kćerka je bila spona između nas. Radila je pripravnički staž u 'Mjedenici' i stalno mi je pričala o toj djeci. Ja sam ‘92. godine ostala bez muža. Kao samohrana majka, koja se tada s dvjema kćerkama i s cekerom u ruci našla na ulici, morala sam se mnogo boriti kroz život. I uvijek sam bila slaba na djecu, pogotovo na djecu s teškoćama u razvoju. Kćerka me pozvala da dođem u Zavod, da se malo družim s njima. Jednom sam slučajno svratila, na kavu s njom. Ona je nestala na trenutak i pojavila se vodeći djevojčicu o kojoj sada brinem. Malena je gledala u mene, ja u nju i potom mi je došla u zagrljaj. Pitam je hoće li ići kod mene, a ona je odmah klimnula glavom. I uvijek se šalim kako sam umjesto te šalice kave dobila dijete. Nisam mogla biti ravnodušna i ostaviti je gore", priča Adila.

Prvi vikend kad je djevojčica došla bio bi veliko iskušenje za većinu hranitelja, ali ne i za Adilu. Malena je kašljala, teško disala i dobila je visoku temperaturu. Skupa s kćerkama i zetom odvela ju je u Hitnu, a potom na Pedijatriju. Gore je, priča, nastala panika. Liječnici su posumnjali na svinjsku gripu. Srećom, to nije bilo u pitanju. Adila je potom dijete danima liječila kod svoje kuće. I podnijela je zahtjev za hraniteljstvo. Nije joj trebalo mnogo da bude odobren. Ispunjavala je sve zakonske uvjete, a i stručni tim koji čine predstavnici Centra za socijalni rad i staratelja djevojčice dao joj je prolazne ocjene. Od tada je prošlo pet godina. Djevojčica Adilin dom zove svojim domom.

Najljepše riječi

"Ja sam njezin povremeni hranitelj, što znači da djevojčica kod mene boravi vikendom, praznicima, za vrijeme ljetnog i zimskog ferija. Nisam tražila starateljstvo iz jednog razloga: što da se meni dogodi nešto? Tko će brinuti o njoj? Muža nemam, kćerke su se poudale i odselile odavde. Nemam nikog blizu tko bi mogao uskočiti da meni nešto bude. Zato, dok god sam živa, ona će imati mjesto u mojoj kući, u mom srcu i u mojoj obitelji. I znam da sam joj to pokazala na najbolji mogući način, jer ona moju kuću smatra svojim domom. Ona zna da tu pripada. I koliko bi još djece moglo osjetiti isto samo da se ljudi opredijele za hraniteljstvo?! Smještati djecu u institucije i internate trebala bi biti zadnja opcija ili samo prelazno rješenje. Djeci za odrastanje treba pravi dom i obitelj", ističe Adila.

Za djevojčicu koju odgaja ima sve najljepše riječi. Kaže da je dobro i poslušno dijete koje uživa u prirodi, voli ljude i životinje.

"Igrala bi se i s psima lutalicama, a oni nikad nisu ni zalajali na nju. Najdraže joj je kada odemo u moju vikendicu u okolici Olova, gdje trčkara i bere cvijeće. A kad je tek došla kod mene, nije znala što je trava. Bilo ju je strah hodati po njoj. Nikada nije vidjela sirovo jaje, i jednom kad smo otišle u kupovinu, misleći da su sva jaja kuhana, razbila ga je sebi o glavu. Nije očekivala da će se prosuti po njoj. Kako je to tužno bilo. Nije mnogo govorila, sve što je htjela pokazivala je prstom, ovo sada što govori naučila je najviše sa mnom i s mojom obitelji. Sva je sretna kad dođe kod mene, pa ode u kupaonicu, gdje ima svoja sredstva za higijenu, svoju četkicu za zube, svoj ručnik… Nije navikla na to. U Zavodu se s tko zna koliko djece brisala jednim ručnikom, pa je dobila gadan dermatitis na obrazima, na kojem su izolirane čak tri bakterije. Jedva smo joj to riješili.

Moja obitelj sada je i njezina

Vodila sam je dermatolozima, čistila to… Imala je i problem s vidom. Zato sam jednom kritizirala zaposlene u instituciji u kojoj boravi. Spočitali su mi što sam je dovela u štramplicama i suknjici. Kažem, to ste vidjeli, a niste vidjeli da dijete ima dioptriju. Shvatila sam to jer je žlicom redovito udarala pored tanjura, nije mogla ući na vrata od lifta, jer nije dobro vidjela, udarala je u zid. I kojem god liječniku da sam je odvela, govorili su mi da je dijete zapušteno. Da je mogla postići mnogo više, samo da je netko radio s njom. Zato sam sada ja tu za nju i ništa mi nije teško. Mnogo je naučila, dosta toga smo sanirali i dalje ćemo raditi na tome. Uz mnogo ljubavi koja nas veže ništa nam nije teško", kaže Adila.

"Moji prijatelji i obitelj dobro su je prihvatili. To su sada i njezini prijatelji i obitelj. Bilo je i onih koji su govorili zašto si uzela baš nju, zašto nisi uzela zdravo dijete, da ti može nešto pomoći. Ali, rekla sam im da ja želim pomagati. Meni pomoć ne treba. Sve što radim, radim za njezinu dobrobit i mislim da bi u tome trebala imati malo više podrške od Zavoda."

Adila je predsjednica Udruženja hranitelja KS 'Perspektiva'. "Ne možemo biti njihovi roditelji, budimo njihova obitelj”, moto je koji dovoljno govori o ciljevima udruženja. U KS za sada ima 30 educiranih hranitelja.

"Nažalost, kao udruženje nemamo dovoljno podrške nadležnih tijela. Do sada sam poslala najmanje 40 aplikacija za sponzorstvo, počevši od naših institucija, općinskih načelnika, pa do jačih firmi, UNICEF-a, OHR-a… Nitko nije imao sluha da nam pomogne. Svi imaju neke izgovore. A djeca trebaju dom i obitelj. Ne treba ih zatvarati u kojekakve institucije kad postoji druga mogućnost. Ne kažem da te institucije ne trebaju postojati, ali bi trebale poslužiti samo za privremeni smještaj djece, dok se ne pronađe obitelj u koju će biti smještena."

Izvor: Azra / ukljuci.in

Objavljeno: 07.11.2014