Sunce je tonulo iza onoga što nisu bili oblaci nego brda na obzoru. Razderotine kroz koje je sjalo postale su karminske, a trbusi okolnih slojeva ljubičaste namaze. Gradilište je oblilo crvenilo od kojega su se žuto obojene kamionske kabine

Bio je to čisti užitak, stati ispred svoje zgrade nakon što je bez prestanka kišilo od samoga jutra i promatrati okolne fasade u bakrenom svjetlu sunca.

Da protegne noge nakon cijelog dana između četiri zida, zaputi se preko travnjaka prema susjednoj peterokatnici. Kiša, koju zemlja još nije bila potpuno upila, izbijala mu je oko cipela cvileći potiho. Zgrada je bila ista kao i njegova osim što je u prizemlju umjesto trgovine imala kafe bar. Pred vratima je zatekao dva znanca: jednog mršavog, ali ne visokog i drugog širokog, ali ne debelog. Unutrašnjost kafića svijetlila je i svjetlucala od malih svjetiljki i njihovih odbljesaka na bocama, čašama i ogledalima. Svi su stolovi bili slobodni, nitko nije bio nalakćen na šank. Mlada konobarica je, brišući nešto u rukama, kriomice pogledavala prema njima. Ali ne, nisu imali namjeru ući, bilo im je ugodno onako na suncu.

– Idemo pogledati dokle su došli! – predloži mršavi.

– Nećemo stići, noć je za pola sata – na to će široki.

– Dan se produljio, stići ćemo – reče tada on.

I niži promijeni mišljenje.

Pošli su od zgrade do zgrade, pa preko ledine i stigli do ceste. Hodali su crtom po sredini sve do prepreke s crvenim kosim crtama na bijeloj podlozi i crveno obrubljenim žutim krugom na njoj. Iza toga je asfalt bio odgrizen zajedno sa zemljom. Iz podnožja se počinjala prostirati ploha, činilo se unedogled, koju je rezao ravni kanal, praćen humcima zemlje, kojem se početak nije mogao nazrijeti, i koji se u napredovanju prema njima zaustavio dovoljno blizu da mu mogu vidjeti plave cijevi položene na dno, iste onakve kakve su se plavile naslagane u piramidu tamo daleko, dalje od stožaca kamenja i tucanika, ali bliže od krda buldožera, bagera i kamiona iza kojih su se nizale kontejnerske kućice, a nakon kojih nije bilo ničega sve do sjevernog obzora, mračnog od tamnoplavih oblaka koji se nisu razišli, na kojemu se ocrtavala povorka betonskih stupova u obliku slova T. Sunce je u tom času škiljilo kroz crvene pukotine i rascjepe, a okolni su sivoplavi pramenovi potamnjeli na donjim stranama, kojima su nalijegali na nešto nevidljivo.

Mršavi prijeđe cestu, potraži kosinu s puno kamenja, a malo blata i onda se njome spusti držeći stopala poprečno. Oni učine isto, pa svi zajedno krenu naprijed. Tanašan sloj blata na nabijenoj zemlji mljackao im je pod koracima. Prošli su između hrpa kamenja i tucanika, pa pokraj piramida cijevi i stigli do mehanizacije.

Sunce je tonulo iza onoga što nisu bili oblaci nego brda na obzoru. Razderotine kroz koje je sjalo postale su karminske, a trbusi okolnih slojeva ljubičaste namaze. Gradilište je oblilo crvenilo od kojega su se žuto obojene kamionske kabine, karoserije buldožera i vratovi bagera činili narančastima. Čarolija! A nije mogla potrajati.

Okrenuli su se začuvši korake. Prema njima je išla skupina radnika u plavim radnim odijelima. Krupni, mesnati, neki i dvaput stariji od njih. Činili su se izmučenima jer je bio blagdan pa su imali vremena napretek, a nisu znali kako ga ubiti.

Mršavi se okrene i pobjegne!

Široki za njim!

On nije vidio razloga za to – ta nisu došli ništa ukrasti! Baci pogled prema radnicima tražeći među njima znak razuma, ali umjesto toga uhvati naginjanje naprijed i prve korake trka! Pobjegne i on!

– Drž'ih, drž'ih!

Nije to nije bilo tek toliko da ih potjeraju, to je bila najozbiljnija namjera koja ne žali napora. Za petama su imali čopor i njegov očajnički lavež! Bježali su natrag, prema nedirnutoj zemlji i cesti.

Nije bio spor, ali krenuo je posljednji, pa je zato jurio dvadesetak koraka iza širokoga koji je bio gotovo poravnat s mršavim. Jureći, stignu do piramide cijevi. Tu mršavi stane, uhvati za obod jednu koja mu je bila u visinu struka, pa je pokuša izmaknuti iz naslage. Niži se osvrnuo protrčavši, ali nije imao namjeru pomoći mu.

Smiješan je bio mršavi u tom svom napinjanju. Iznenada odskoči u stranu puštajući cijev. Bila se jedva zamjetno pomakla u stranu, ali zato je ona na vrhu piramide zaplesala! Trenutak kasnije ona jednim krajem krene prema tlu pomičući cijevi preko kojih je prelazila, a one su je slijedile čineći istu stvar. Mršavi pobjegne naprijed, a on u trku skrene u stranu. Lavina dubokih, vibrantnih tonova strovali se između njih i progonitelja!

Vidjevši to, uspori.

A onda iza sebe opazi čovjeka u plavom! Jednog jedinog koji se našao s ove strane prepreke!

Tek što je opet ubrzao, dobije udarac vrškom cipele o petu. Od toga mu noga nehotice poleti preko druge, on se spotakne i padne dočekujući se na dlanove i prsa. Ustane što je brže mogao, ali u isti čas osjeti da mu onaj iza vuče ruku na leđa. A zatim kao da mu mali prst biva drobljen! Vrisnuo je! I to je bilo sve što je mogao.

Nasilnik je odlučio malo predahnuti dok ga je imao tako bespomoćnog. Iz dahtanja se razabiralo da je sretan i obijestan.

Mršavi i široki su na njegove vriskove pogledali natrag. Mršavi je nastavio naprijed, ali ne i široki – on stane, pa potrči natrag. Natrag, odlučan da napadne gada koji je mučio njegova druga!

Opazivši to, gad pusti ruku, pa mu pohrli u susret, valjda da ga kazni za tu hrabrost. Široki ustukne, pa se okrene i udari bježati – bilo mu je dovoljno što mu je prijatelj slobodan. Ali, napadač je više volio siguran plijen i zato se naglo okrenuo natrag prema njemu da ga opet dohvati.

On nije imao namjeru ponovno glumiti lovinu, ne! Čekao je. Da mu dođe na tri do dva i pol koraka. Onda se na lijevoj nozi okrene ulijevo naginjući se istovremeno naprijed. Zbog toga njegova ispružena desna noga sune uvis. Na vrhuncu kretnje savije se u koljenu. Napadač u naletu prekasno opazi da mu odozdo prema nosu juri peta!

Čuo se mesnati pljesak

Stropoštao se ispuštajući nekakav krik, pola od boli, pola od jada što je nasjeo. Sunce je gasnulo, rebrasti oblaci nisko nad obzorom postali su ružičasti, a nasilnikovo se lice, kada je na trenutak odmaknuo ruku kojom se uhvatio za njega, činilo zamazano čokoladom. On ponovno potrči koliko ga noge nose jer su drugi progonitelji već zaobilazili povaljane cijevi.

Iz zaleta se popne uz kosinu, gore, na travu gdje su ga njih dvojica čekala gledajući prema gradilištu. Stigavši, pogledala i on: radnici su odlazili, jedan je nešto pružao onome koji se držao za nos. Prema njima nisu ni pogledavali.

– Jeste vidjeli, a?! Udarac krokodilovim repom! Savršeno je sjeo! To se događa jednom u životu! – vikao je koliko mu je prsni koš, neobuzdan od trčanja, to dopuštao.

Samo su ga gledali.

Sunce je zašlo, u gradu se upalila rasvjeta. Vlaga joj je stvarala aureole. Ona plavičasta bila je od trgovačkog centra, a zelenkasta od benzinske crpke. Znojna potkošulja ispod majice i jakne neugodno se lijepila za tijelo. Išli su natrag putem kojim su došli. Isprva u tišini, a potom sve više razmatrajući ono što se dogodilo. To se uglavnom svodilo na psovanje napadača.

Kada su stigli do kafića, on je spokojno bacao svjetlo sve do parkirališta. Sada su mogli vidjeti koliko su blatnjavi i znojni i kako im kapljice vlage vise s vrha roščića kose. Konobarica je imala društvo posjednuto za šankom i nije marila za njih, ali ništa to nije značilo.

I tri osmijeha pođu prema vratima.

Robi Selan

Objavljeno: 20.04.2013