PITANJE: Z. R. (22) Živim u studentskom domu četiri godine, imam mišićnu distrofiju. Prije tri godine upoznao sam djevojku u domu koja nema invaliditet i započeli smo vezu

Osjećam da je volim također osjetim i ljubav s njene strane prema meni. Nedavno mi je rekla da je ostala trudna, i tu počinju naši problemi. Ona želi pobaciti jer se boji da i naše dijete ne bi imalo invaliditet poput mene. Ja sam protiv jer je to za mene, koji sam vjernik, veliki grijeh, s druge strane razumijem njen opravdan strah. Znam da je nemam mogućnost spriječiti, ali ipak dijete može biti bez problema rođeno. Kako da joj to objasnim?

ODGOVOR: Dragi mladiću, život nas ponekad znade uistinu iznenaditi. I Vas je iznenadio novim životom, darom intimne ljubavi. Situacija u kojoj ste se našli Vi i Vaša djevojka je bez sumnje složena i zahtjevna. Potrebno je donijeti odgovornu i tešku odluku u relativno kratkom vremenu. Mladi ste, i baš zato Vam odajem priznanje na spremnosti prihvatiti plod ljubavi. Postavili ste se kao pravi  muškarac, preuzimajući svoju odgovornost (koliki bi pobjegli glavom bez obzira!). Stalo Vam je do života toga djeteta, a s druge strane razumijete i strah svoje djevojke. Za Vas kao vjernika život je svetinja (od začeća do prirodne smrti) i teško Vam pada i sama pomisao na pobačaj, unatoč okolnostima u kojima se nalazite. Bez obzira što drugi mislili o tome, imate pravo na svoje vjerničko uvjerenje. Niste naveli dijeli li i Vaša djevojka iste svjetonazorske stavove i moralne vrijednosti.

Bilo kako bilo, nije joj lako. Boji se da bi dijete naslijedilo Vaš invaliditet, a tu su sigurno, uz nespremnost postati majka (u ovom trenutku) i mnogi drugi strahovi. Pitanje, znaju li njeni roditelji za vašu vezu te kako gledaju na to? Ako su protiv, to dodatno otežava situaciju. Vjerojatno ju muči i pitanje studija i još mnogo toga (poput osjećaja ljutnje i krivnje). Iako se pobačaj, iz njene perspektive može činiti kao jedino rješenje, je li baš tako? Možda se premalo ženama govori o posljedicama koje takva teška i bolna iskustva nose sa sobom (posebno u srednjim godinama života). Sada vam je puno toga na kušnji (posebno čvrstina ljubavi i postojanost veze) i problemi se mogu činiti zastrašujućim. Ali hrabrima, gledano dugoročno, stvari se mogu dobro posložiti. Samo treba vjerovati.
Predlažem da što hitnije potražite nekog duhovnika za zajednički razgovor, možda studentskog kapelana (djeluje u Zagrebu). Isto tako i pouzdanog liječnika, specijalistu koji će vam moći pružiti potrebne informacije i dati odgovore po pitanju Vaše dijagnoze i eventualnog obiteljskog nasljeđivanja mišićne distrofije. Ne bih ulazila u područje medicine, no na Internetu se nalazi podatak da su žene nositeljice toga gena, a Vaša djevojka nema invaliditet ... Praksa  govori kako i neke rizične trudnoće završavaju rođenjem zdravog djeteta (bez obzira na loše prognoze liječnika), a ne treba zanemariti ni stalni napredak medicine.
Dakle, prije konačne odluke sve još dobro, zajedničkim snagama, promotrite i sagledajte. I svakako, ako već niste, recite svojim roditeljima. Ako baš na prvu  i ne bi bili oduševljeni iznenadnom viješću, možda bi vas ipak podržali i stali iza vas i djeteta koje je na putu (emocionalno, duhovno, materijalno, u svakom pogledu). U slučaju nepovoljnog ishoda i njihova odbacivanja, podsjetit ću na još jednu mogućnost, a to su udruge koje štite život i nerođene, poput Centra za nerođeni život „Betlehem“ (u Sesvetama, Karlovcu). Vjerojatno znadete da su oni do sada pružili veliku pomoć i zaštitu mnogim trudnicama i mladim majkama.
Poštovani, Vašoj dragoj je sada  potrebno više nego li ikada prije puno: ljubavi, pažnje, razumijevanja, podrške, razgovora ... Nikako osuđivanja!
Pokušajte sa svoje strane učiniti sve kako bi zajednički donesena odluka bila „za život“ a ne „protiv“. Ako pak završi drugačije, znat ćete da ste pokušali poduzeti sve što ste znali i mogli. U svakom slučaju, ostat će vam oboma  jedno veliko životno iskustvo.
Uistinu Vam želim svako dobro!

Marijanka Globan, Zadruga 'Martinov plašt'

Objavljeno: 14.03.2014