"Obitelj je moja najveća snaga i energija koja me krasila sve te godine. Rezultate u vrhunskom sportu mogu zahvaliti upravo svojim roditeljima i prijateljima koje također smatram esencijalnim dijelom svog života", svjedoči najtrofejniji hrvatski sportaš

Mihovil Španja najtrofejniji je hrvatski paraolimpijaca - hajde, da ne pretjeramo, najtrofejniji hrvatski sportaš općenito - i valjda ga ne treba posebno predstavljati. No njegova životna priča svakako zaslužuje značajan medijski prostor, svejedno jeste li ili niste čitatelj s invaliditetom. Životna priča Mihovila Španje, naime, poziv je na buđenje. Španja nema milosti: ili si čovjek koji se treba boriti za ovaj život, ili si nizašto!

Vječiti borac

"Rođen sam u Dubrovniku 20.travnja 1984. godine. Imam brata Matea starijeg sedam godina!, priča Mihovil.
"Obitelj je moja najveća snaga i energiju koja me krasila sve te godine, Rezultate u vrhunskom sportu mogu zahvaliti upravo svojim roditeljima i prijateljima koje također smatram njezinim esencijalnim dijelom.
Rođen sam kao potpuno zdravo dijete i sa šest mjeseci starosti primio sam živo cjepivo protiv dječje paralize, od kojeg sam upravo obolio od te bolesti.
Roditelji su me odgajali isto kao što su odgajali mog starijeg brata. Odgoj djeteta s invaliditetom zahtjeva puno veći medijski prostor jer, nažalost, u hrvatskom društvu se kontinuirano tabuizira ijedan oblik invaliditeta.
Moji su roditelji tome pristupili od prvog dana odgovorno i znali su da je potrebno sve snage uprijeti kako bi moje kvalitete i sve što mogu došle što više do izražaja. Jer uvijek su mi roditelji govorili kako nas u životu najviše određuju naša djela, a ne naš sporiji hod. Invaliditet je uvelike odredio moj životni put, prije svega jer sam se jako rano uključio u sportski život. Sve ostalo je povijest. Sve se događa s nekim opravdanim razlogom i ne smatram sebe osobom koja je zbog svog invaliditeta uskraćena za bilo koju radost u životu. Kako da budem uskraćen kad sam zbog sporta i svojih uspjeha proputovao cijeli svijet uzduž i poprijeko, upoznao toliko različitih kultura, vjera i civilizacija.
U svojih 30 godina sam toliko proživio koliko ne bi mnogi u tri života. Čemu se onda zapitati zašto baš meni invaliditet? To nema nikakvog smisla i ne služi ničemu dobrom. Upravo zbog prirode moje bolesti i najadekvatniji oblik rehabilitacije u mom slučaju bilo je plivanje. Zanimljivo je ovdje spomenuti kako sam proplivao prije nego sam prohodao, s godinu i pol dana starosti. To dovoljno govori o sportu koji je obilježio moj život.
Smatram se privilegiranim jer sam se znao od samog početka nametnuti svojim vršnjacima i zajednici u kojoj sam se kretao načinom da nisam nikada skrivao tjelesni invaliditet i uvijek sam se koncentrirao na sve ono u čemu sam dobar. To su svi znali cijeniti i nikad nisam imao loših iskustava osim jednog primjera još u vrtiću kad sam htio igrati nogomet s ostalom djecom i jedno od njih mi je dobacilo kako ne mogu jer imam bolesnu nogu. Na tu primjedbu sam mu kao iz topa vratio kako ja imam problema s nogom,ali on ima s glavom. To sam ja. Vječiti borac.
Kad pogledam svoju profesionalnu karijeru koja je trajala punih 15 godina, što je dugo za plivača, jako sam ponosan da sam s ukupno 16 svjetskih rekorda i osvojenih 26 medalja na paraolimpijskim igrama, europskim i svjetskim prvenstvima najtrofejniji sportaš u Republici Hrvatskoj od njezine neovisnosti. Mislim da taj podatak dovoljno govori koliko sam zadovoljan svojim uspjesima.

Vjera a ne nada

Ovdje posebno moram istaknuti Deana Kontića, mog osobnog trenera i čovjeka koji je definitivno glavni 'krivac' za sve ove rezultate. Kad s takvom osobom prođete sve loše i dobre trenutke, preko 30 tisuća otplivanih kilometara na treninzima i tko zna koliko kilograma podignutih utega, onda mogu s potpunom sigurnošću ustvrditi da je upravo on imao najveći utjecaj na mene ne samo u sportskom već i u pedagoškom smislu. Još u potpunosti nisam isplanirao budućnost, a pokušavam razmišljati tako da živim kao da sutra za mene ne postoji,ali da planiram kao da ću živjeti sto godina. To je moja glavna životna deviza.

Nedavno sam saznao kako se od više od pola milijuna osoba s invaliditetom u Hrvatskoj samo njih dva posto bavi sportom. To je porazna činjenica i odgovornost je svih nas koji su uključeni u razvoj sporta osoba s invaliditetom da potaknemo njihovo što veće uključivanje, prije svega djece i mladih.

Također, vrlo važno je da se ne srame svog invaliditeta i da ga ne pokušavaju sakrivati jer sve je to dio njih. Ali nemojte da vam to na bilo koji način bude ograničavajući faktor u vašem razvoju, već se koncentrirajte na svoje talente i na sve vaše kvalitete kojih imate svi napretek.

"SPOSOBNOSTI ISPRED OGRANIČENJA, TO JE MOJA PORUKA"!, zaključuje Mihovil.

Zabilježio: Marko Damjanović

Foto: Grgo Jelavić/PIXSELL

Objavljeno: 09.04.2014