Godina: 2012. Redatelj: Ben Lewin Glumci: John Hawkes, Helen Hunt, William H. Macy, Annika Marks IMDB: http://www.imdb.com/title/tt1866249/

Prije nešto više od godinu dana sam na jednom drugom portalu objavio jedan dosta intimni i naturalistički tekst o svojoj borbi za seksualni identitet i društvenom odnosu prema seksualnosti invalida. Taj tekst je izazvao toliko reakcija i toliko puta sam se na njega pozivao, da mi već pomalo izlazi na uši, iako mislim da je to najbolje i najvažnije što sam ikad napisao. Zato se, nakon ovog odlomka više neću pozivati na taj tekst, ali ću se vratiti na tu temu, povodom jednog filma koji sam nedavno gledao u kinu, a koji je, uz taj moj tekst, jedino autorsko djelo na tu temu, dostupno široj publici. Unazad godinu dana sam se pokušavao malo šire baviti tom temom, i uspio sam vidjeti još samo jedan znanstveni rad koji je napisala studentica Filozofskog fakulteta u Zagrebu umjesto ispita na katedri prof. Štulhofera. Jedna od važnijih rečenica u tom radu glasi otprilike "U Hrvatskoj se ovom temom nitko ne bavi."Recimo da mi je taj film poslužio da sadašnjoj djevojci još bolje objasnim što mi se događalo u ranijim fazama sazrijevanja, pa vjerujem da može na isti način poslužiti i drugim ljudima.

Seksualni razvoj

"Seanse" su istinita priča smještena u Ameriku krajem 80ih godina. Glavni junak je Mark O'Brien (Hawkes), 36godišnji književnik i novinar koji boluje od dječje paralize i život mu ovisi o umjetnim plućima, bez kojih može preživjeti najviše 3-4 sata, što znači da mu se život uglavnom svodi na ležanje u krevetu. Film s takvim glavnim junakom bi bio samo jedna u nizu "potresnih priča o invalidima", da taj i takav glavni junak iznenada ne odluči pronaći način da izgubi nevinost. Nitko iz njegove okoline mu ne daje prevelike šanse za uspjeh, ali on pronalazi seksualnu terapeutkinju Cheryl Cohen Greene (Hunt), koja je specifična po tome da koristi vlastito tijelo da bi izgradila seksualni identitet svojih pacijenata. Dakle, žena doslovno kombinira terapeutski i edukativni razgovor o seksu, sa konkretnim seksom, s tim da se od prostitutke razlikuje po tome što održava najviše 6 seansi sa istim pacijentom, a nakon toga od njega očekuje da sam dalje u životu primjenjuje ono što je naučio. Mislim da nikome neću pokvariti gledanje filma ako napišem da terapija na kraju bude uspješna, obzirom da se taj film ionako ne gleda zbog neizvjesnog raspleta, nego zbog razvojnog puta koji glavni junak prođe transformirajući se iz sredovječnog djevca u seksualno biće.

Mene se film posebno dojmio zato što sam u tom filmu prvi put u životu vidio kako izgleda društvo u kojem se invalid ima kome obratiti po pitanju svog seksualnog razvoja i dobiti konkretnu pomoć. Priznajem da sve do ovog filma nisam imao niti teorijsku predodžbu o tome kako bi ta pomoć trebala izgledati. Da sam ja ovdje potražio stručnu pomoć na tu temu, iskreno sumnjam da bih dobio išta konkretnije od "Dobro je Raule, sve će biti u redu ako budeš mislio pozitivno! Cure vole pozitivu!". To opet ne znači da nisam uočio i neke etičke dileme, i emocionalne rizike koji se vežu uz neobičnu terapijsku metodu kojom se ovaj film bavi, ali smatram da je pristup ove terapeutkinje daleko bolji, učinkovitiji, humaniji, a i manje licemjeran od bilo čega što sam u ovom društvu čuo i doživio na tu temu. Također, u filmu sam prvi put vidio kako izgleda društvo u kojem svećenici zaista pomažu ljudima u rješavanju realnih životnih problema, koristeći zdrav razum i opću humanost, umjesto prastarih i davno prevaziđenih dogmi. Naime, glavni junak ovog filma se u taj pothvat upušta uz podršku svog župnika, oca Brendana (Macy), koji u filmu više neizravno naznačuje i svoje vlastite dvojbe oko seksualnosti. Nisam neki vjernik, ali ni ne moram biti da bih primijetio da ovdje svećenici i potpuno zdravim ljudima uglavnom nameću grižnju savjesti zbog bilo čega vezanog uz seks izvan strogo reproduktivne funkcije.

Ljudi dobre volje, pod navodnicima

Ovdje vrijedi spomenuti i pomalo bizarnu činjenicu da bi Cheryl Cohen kad bi se svojim poslom bavila u Hrvatskoj počinila kazneno djelo, jer bi ju zakon tretirao kao klasičnu prostitutku, a možda bi odgovarala i za spolni odnos zloporabom položaja. Dakle, ovdje ne postoje čak ni načelne zakonske pretpostavke za to da stručna osoba pomogne invalidu u seksualnom razvoju na način konkretniji od tapšanja po ramenu i bajki o pozitivnom razmišljanju. Pa onda zapravo ne čudi što ne postoje ni stručnjaci, ni institucije koje bi se tim problemom usudile sustavno baviti, i ne čudi što one institucije koje se invalidima bave, uglavnom samo potiču te ljude na potiskivanje seksualnosti, često i na religijskim osnovama.
Neću se ovdje uplitati u onu opću raspravu o legalizaciji prostitucije, jer bi me to odvelo predaleko od početne teme, ali ću na trenutak proširiti temu u jednom drugom pravcu. Negdje u ovoj točki vidim i razliku između društva koje aktivno rješava probleme invalida, i društva koje ih samo tješi. Mislim da ovo vrijedi i na širem području od seksualnosti. Dok su se u razvijenom svijetu još prije 20 godina, čak i po pitanju seksa, stvarali posebni zakonski izuzeci koji služe uključivanju invalida u društvo, i nastojanju da im se na svim područjima pošto-poto pomogne, ovdje se invalidske institucije i dan danas bave uglavnom tapšanjem ljudi po ramenu, i održavanjem  statusa quo, u kojem su invalidi izdvojena skupina na društvenoj margini koja preživljava uzdajući se u "ljude dobre volje".  O invalidima se ovdje svi izražavaju pomno izabranim sućutnim riječima, svi ih "načelno podržavaju" i "načelno suosjećaju", a i malo tko nešto za njih radi. A i oni koji nešto rade (svaka im čast!), često griješe u tome što se postavljaju kao skrbnici, umjesto kao suradnici.

Film temeljen na stvarnom životu

Da se vratim na temu, ovaj film je bez sumnje najjači u psihologiji svojih likova, jer genijalno prikazuje utjecaj dugotrajne apstinencije na čovjekovu psihu, kao i utjecaj seksa na opće životno samopouzdanje. Dosta pažnje je posvećeno i dilemama terapeutkinje koja mora jako paziti da ne postane previše emocionalno vezana za pacijenta s kojim dijeli intimu, kao i da sačuva razliku između sebe i prostituke. Te dvije stvari su ujedno i dvije najveće etičke dileme koje ovaj film otvara, odnosno stvar se svodi na dva pitanja: 1. Smije li terapeutkinja iznimno u takvim slučajevima spavati s pacijentom i 2. Može li osoba koja je plaćena za seks uspješno graditi nečiji seksualni identitet? Tu naravno puno toga ovisi o karakteru konkretnih ljudi, i o nečijem individualnom odnosu prema seksu, i ja se neću pretvarati da imam konačne odgovore na ta pitanja, kao što se neću pretvarati ni da sam siguran da bi pristup ove terapeutkinje bio efikasan baš u svakoj situaciji. Reći ću samo da je iz ove (istinite) filmske priče očito da se to može napraviti kako treba, onda kad se stvarno hoće, i da je bolje i ljudski poštenije pokušati nešto rizično i pomalo eksperimentalno, nego ne pokušati ništa i skrivati se iza lažnog i uglavnom dvostrukog morala.
"Seanse" također uspijevaju  neizravno otvoriti i neka pitanja vezana uz seksualni razvoj opće populacije, jer film uspijeva prikazati seksualnu komunikaciju, seksualni čin i golotinju na način koji je oslobođen srama, ali i elemenata pornografije i komercijalne eksploatacije. Tu je osnovno pitanje što bi bilo kad bismo zaista prihvatili seks kao normalan dio života. Doduše, pomalo je smiješno to što se kamera vrlo slobodno odnosi prema golom tijelu Helen Hunt, dok je golotinja glavnog glumca samo naznačena (iako glumci kažu da su se na setu oboje svlačili). Zanimljivo mi je bilo vidjeti da postoji društvo koje je prije 20 godina prevazišlo tabu invalidskog seksa, ali je muška golotinja još uvijek strašni tabu.
Za kraj, nekoliko zanimljivosti: Helen Hunt je pripremala ulogu kroz razgovore sa pravom Cheryl Cohen. Ta žena sad ima 60 godina i unuke, pobijedila je rak dojke, i još radi isti posao na isti način. Kaže da se i dan danas susreće s ljudima koji joj dovikuju pogrdne komentare. Redatelj Ben Lewin je i sam prebolio dječju paralizu, i hoda na štakama. John Hawkes je nakon  snimanja potražio pomoć kiropraktičara, jer je ozbiljno oštetio kičmu pokušavajući dočarati specifično držanje glavnog junaka
Moram priznati da me je dosta razočaralo to što ovaj film nije pobrao barem 3 Oskara, jer mislim da se bavi temom koja je društveno važnija i intrigantnija od biografije Abrahama Lincolna ili atentata na Bin Ladena, a čini mi se i da su glumci uložili više truda i emocija, i otkrili više intime nego u većini modernih holivudskih filmova. Nisam mogao ne primijetiti da se film temelji na novinskom članku koji je Mark O'Brien napisao o svom seksualnom razvoju. Baš poput mene... Tko zna... Možda jednom, bilo bi zanimljivo vidjeti tko bi me glumio...

Raul Kevrić

Objavljeno: 27.03.2013