Branimir Šutalo: Domaći filmovi koje slijepi i slabovidni moraju vidjeti

Filmski kritičar In-Portala, i sam slijepa osoba, prvi put u povijesti na ovim prostorima donosi osvrte na filmove za slijepe i slabovidne, a u ovom tekstu tumači zašto je pod 'domaće' svrstao i 'balkanske'

Prošli, uvodni tekst o slijepima i filmovima, zaključili smo listom od 10 najboljih filmova za slijepe. Listu su sačinjavali isključivo filmovi s engleskog govornog područja i ta činjenica prirodno nameće određena pitanja. Što je sa slijepima koji se ne služe engleskim jezikom? Koliko oni mogu uživati u takvim filmovima?

Jesu li 'balkanski' filmovi i 'domaći'?

Ova pitanja nas vraćaju naratoru, osobi koja slijepima služi kao asistent pri gledanju filma. Situacija u kojoj se slijepa osoba ne služi jezikom kojim se u filmu govori zahtijeva od naratora da uz opisivanje scena čita i tekst s titlova. To je svakako otegotna okolnost, ali se s odgovarajućim filmovima Branimir Šutalo, filmski kritičar In-Portalai uz iskusnog naratora lako preskoči i ta "preprekica". Ipak, ostaje činjenica da je slijepima lakše pratiti domaće filmove, a i siguran sam da je tako s većinom videće populacije. Što god mislili o našoj filmskoj produkciji, nitko ne može zanijekati  činjenicu da svi posebno uživamo kad naletimo na dobar domaći film. Takvih filmova i nema previše. Naročito ako govorimo o filmovima nastalim u samostalnoj Hrvatskoj, a s obzirom da nas zanimaju filmovi gledljivi i nama slijepima, onda se susrećemo s prilično suženim izborom. Baš zbog toga koristim izraz domaći film jer selekciju kanim vršiti i iz bivše jugoslavenske filmske produkcije  i jasno da na listu neće upasti isključivo hrvatski filmovi. Bez obzira na proširenje selekcije, broj filmova u kojima bi slijepi mogli uživati je razmjerno mali. Moglo bi se naći više razloga - od, po mome mišljenju, ionako manjeg broja kvalitetnih filmova, do filmske tradicije koja se više naslanjala na, slijepima teže dostupni, europski kontinentalni filmski izraz.

Smogovci za slijepe i slabovidne

Ako se u domaćoj filmskoj produkciji nije moglo naići na prevelik broj filmova za slijepe, onda se suprotno može reći za TV produkciju. Snimljeno je mnoštvo vrhunskih TV serija u kojima su slijepi mogli u potpunosti uživati. Navest ću samo one koje bi zauzele sam vrh potencijalne liste top serija. Prosjaci i sinovi, Naše malo misto, Gruntovčani te nezaobilazni TV klasik za mlade Smogovci. Svim slijepima koji nisu gledali ove fantastične serije preporučam da ih što prije pogledaju. Osobno se svakih nekoliko godina vraćam Matanu, Kikašu, Roku Prču, doturu Lugiju, Dudeku i ostalim likovima koji su nam se svima kolektivno zavukli pod kožu i dušu. Nažalost Tv produkcija samostalne Hrvatske nije proizvela seriju koja bi zaslužila spomena. Jedini izuzetak, koji zaslužuje barem 8 bijelih štapova, je pomaknuta kriminalistička humoristična serija  Zakon autora Tončija Kožulja i Zorana Lazića naprasno prekinuta već nakon prve sezone.

Da vidimo koji su to filmovi dobili čast da završe na listi Top 10 najboljih domaćih filmova za slijepe:

H-8 (1958)
Da je ovaj film na engleskom i da ga je snimio Alfred Hitchcock govorili bismo  o svjetskom filmskom klasiku. Ovako će ostati upamćen kao domaći filmski dragulj redatelja Nikole Tanhofera. Film je idealan za slijepe jer se radnja gotovo cijelo vrijeme događa u autobusu, a pripovjedač nas dramatičnim glasom vodi do tragične kulminacije.

Tko pjeva zlo ne misli (1970)
Najgledaniji hrvatski film svih vremena. Mali Perica kao pripovjedač nas sigurno vodi kroz ovu romantičnu komediju s pjevanjem redatelja Kreše Golika. Franjo Majetić i Relja Bašić su kao Franjo Šafranek i Ernest Fulir postavili nikada dosegnute glumačke standarde.

 
Tko to tamo peva (1980)
Još jedan film smješten u autobusu na ovoj listi. Slobodan Šijan u svojoj adaptaciji John Fordove Poštanske kočije (1939) priču izmješta s divljeg zapada na još divljiji Balkan pred Drugi svjetski rat. Slijepi s užitkom prate urnebesne i tragikomične situacije kroz koje prolaze putnici autobusa firme "Krstić i sin" na putu kroz gudure unutrašnje Srbije prema Beogradu.   

Ritam zločina (1981)
Ovaj psihološki triler, prvijenac Zorana Tadića, prvoklasni je tretman za svakog slijepog ljubitelja filma. Kroz priču nas vode samo troje, zapravo dvoje likova. Imenjaci glavnih glumaca Fabijana Šovagovića i Ivice Vidovića. Narator je potreban jedino kako bi opisao scene starog Trnja pred nestajanjem  koje tugaljivo prati Hrvoje Hegedušić s Baladom iz predgrađa.

Balkanski špijun (1984)
Što reći nego 11 bijelih štapova! Po svim kriterijima najbolji film za slijepe uopće. Oskarovske uloge cijele male glumačke postave na čelu s Danilom Batom Stojkovićem.  Jedan od onih rijetkih filmova koji se znaju naizust, a citati vam mogu poslužiti kao doskočica u mnogim životnim situacijama.  Ako netko živi, a da ga nije gledao...

Otac na službenom putu (1985)
Uz malog Pericu, mali Malik će sigurno ostati upamćen kao filmski ideal pripovjedača djeteta. Kroz njegove oči pratimo dramatična događanja u jednoj bosanskoj obitelji tijekom tvrdih jugoslavenskih pedesetih. Vrhunac suradnje Abdulaha Sidrana i Emira Kusturice.

Tito i ja (1992)
Ovaj autobiografski film redatelja Gorana Markovića, rađen tijekom raspada Jugoslavije, na tragikomičan i simboličan način opisuje put sazrijevanja malog i debeljuškastog Zorana, od fanatičnog obožavatelja lika i djela druga Tita, do spoznaje da mu je ipak njegova obitelj najvažnija.

Ne dao bog većeg zla (2002.)
Još jedan od nekoliko filmova s ove liste kojima je zajedničko da im dječak služi kao pripovijedač. Ova ekranizacija biografskog romana Gorana Tribusona nam s puno sentimentalnosti prikazuje odrastanje u provinciji tijekom jugoslavenskih šesdesetih.  

Što je Iva snimila 21. listopada 2003.  (2005)
Bez premca najbolji film u samostalnoj Hrvatskoj. Uz to, maksimalno dostupan slijepima. Film promatramo okom kamere 15 godišnje Ive koja je tužni svjedok klasične suvremene hrvatske malograđanske stvarnosti.

Kotlovina (2011)

Još jedan film Tomislava Radića na ovoj listi. Obično ansambl drame, zbog velikog broja likova, nisu najbolji žanr za slijepe, ali ovaj film se jednako lako prati kao što se i inače prati razvoj događaja za stolom uz kotlovinu. Dobar filmski tek!

Piše: Branimir Šutalo