Intervju, Sabina Lončar: S teškoćama svog djeteta mogu se nositi, ali ne mogu s državom

Selina Nuković je dijete s teškoćama u razvoju te nema mogućnost samostalnog kretanja ni uz ortopedska pomagala. Ne može se samostalno svlačiti, odijevati, obavljati higijenske i fiziološke potrebe, a prisutna je i nesposobnost primanja i pamćenja raznih informacija te uspostavljanja socijalnih odnosa s drugim osobama. Njezina majka Sabina Lončar, u travnju 2015. godine, predala je zahtjev za priznavanje prava na status roditelja njegovatelja koji joj je odbijen. Nakon predane žalbe pita se što je kao roditelj propustila učiniti da joj se navedeno pravo prizna.

 

Povod ovog razgovora je opravdano nezadovoljstvo činjenicom da Vam se uporno odbija status roditelja njegovatelja. Iz Centra Goljak već treći put Centru za socijalnu skrb upućen je dopis u kojem stoji da nema potrebe za Vašim pasivnim dežurstvom dok je Selina u školi, pa nam recite konkretne probleme koje povlači nelogična odluka Centra za socijalnu skrb?

- U postupku je utvrđeno da ispunjavam uvjete za priznavanje prava na status roditelja njegovatelja u smislu odredbe čl. 63. Zakona o socijalnoj skrbi, ali ne i uvjete u smislu odredbe čl. 65. ZSS st. 3., jer je djetetu s teškoćama u razvoju osiguran boravak pri Centru za odgoj i obrazovanje Goljak od 8.30 do 13.00 sati, dakle, više od četiri sata dnevno, a ja kao majka za to vrijeme ne pružam usluge pomoći i njege (čl. 65. st. 4. ZSS). Iz rješenja proizlazi da ja kao majka ne sudjelujem u djetetovoj skrbi, odnosno nikada niti nisam sudjelovala jer za navedenim nema ni potrebe obzirom da Selina u sklopu dnevne bolnice dobiva svu potrebnu njegu i medicinsku skrb. Proizlazi i da Selina dolazi u školu organiziranim prijevozom oko 8 sati i ulazi u program njege i medicinske skrbi, kao i sva druga djeca. Ističem da nisam mogla utjecati na to da me pozovu na pružanje pomoći za vrijeme boravka u obrazovnoj ustanovi, iako smatram ovo potrebnim radi dobrobiti djeteta i njezinih stalnih i povećanih potreba. U prilog tome govori i otpusno pismo iz kojega je vidljivo da je Selina prilikom boravka u školi dehidrirala te da su zbog dehidracije nastupili epi napadi. Pogrešno je utvrđeno da tijekom boravka Seline u školi usluge pomoći i njege isključivo pružaju djelatnici Centra za odgoj i obrazovanje Goljak i Specijalne bolnice za zaštitu djece s neurorazvojnim smetnjama. Za vrijeme boravka Seline u školi ja nabavljam Selini potrebne lijekove, naručujem Selinu na kontrole, nabavljam ortopedska i druga pomagala, brinem da sva njezina prava i potrebe budu zadovoljene te niz drugih aktivnosti koje spadaju u pružanje potrebne njege i skrbi.

Podigli ste tužbu zbog neprimjerenih uvjeta u kojima borave djeca polaznici Centra za odgoj i obrazovanje Goljak. Mislite li da je to razlog dopisa iz Centra Goljak upućenih Centru za socijalnu skrb?

- Centru Goljak trebalo bi priznati kako vješto koristi zakonske okvire i utječe na ostvarivanje prava roditelja iz sustava socijalne skrbi. Centar Goljak je učinio sve da ne ostvarim navedeno pravo iznoseći netočne, djelomično točne i nepotpune podatke zbog čega sumnjam da mi se namjerno nanosi šteta zato što sam prijavila diskriminaciju. Napominjem da veliki broj roditelja čija djeca pohađaju školu pri Centru za odgoj i obrazovanje Goljak koristi pravo na status roditelja njegovatelja iako imaju jednako osiguranu njegu i medicinsku skrb od djelatnika Centra Goljak, a djeca koriste i organiziran prijevoz. Pravo ostvaruju zato što im je bilo omogućeno potpisivanje ugovora o pasivnom dežurstvu. Takvo postupanje smatram diskriminatornim jer nisam dobila mogućnost boravka uz dijete niti u obliku aktivnog, a niti pasivnog dežurstva u kojem smislu bi bile ostvarene zakonske pretpostavke ostvarenja statusa njegovatelja u smislu odredbe čl. 65. st. 4. ZSS dok su tu mogućnost ostali roditelji dobili. Iz rješenja proizlazi da majka nije bila uključena kao pratnja prilikom izvannastavničkih aktivnosti. Ističem da je u tom smislu u prošlom polugodištu bio organiziran samo jedan izlet te su kao pratnju pozvani samo oni roditelji koji koriste pravo na status roditelja njegovatelja. Dakle, roditelji su samo jednom pozvani da sudjeluju u pružanju njege i pomoći svome djetetu.

Iz navedenog zaključujem da mi se pravo na status roditelja njegovatelja odbija samo zato što nisam sudjelovala na jednom školskom izletu pri tome ističem da mi isto nije bilo omogućeno. Dakle, u postupku uopće nije uzeta u obzir sva briga, njega i skrb koju pružam svakodnevno svom djetetu, niti je uzeto u obzir koliki fizički i psihički napor ulažem da bi djetetove potrebe bile zadovoljene.

Obzirom na situaciju u kojoj se ja trenutno nalazim mogu razumjeti zašto roditelji većinom šute na kršenja prava djece jer postoji velika mogućnost da će ili ostati bez i to malo prava koje imaju ili ih neće ostvariti uopće. Naglašavam da Centar Goljak nije izdvojeni slučaj.

Nameće se pitanje što je s roditeljima koji imaju status roditelja njegovatelja, kada i u koje vrijeme oni mogu zadovoljiti svoje osnovne životne potrebe?

- Obzirom, da su roditelji dužni odlukom dvaju ministarstava biti pružatelji njege i pomoći svome djetetu i u vrijeme kada je dijete u školi ili ustanovi, a radi se o svega četiri do pet sati dnevno, teoretski nema mogućnosti izdvajanja vremena u kojemu bi roditelj zadovoljio svoje osnovne životne potrebe. U praksi sve ovisi o tome koliko koji roditelj ima podršku od obitelji ili prijatelja koji eventualno mogu priskočiti u pomoć. Za zaključiti je da osnovna temeljna prava i potrebe roditelja ovise o dobroj volji pojedinaca koji nam priskoče u pomoć.

Proizlazi da i dobivanjem statusa roditelja njegovatelja osoba postaje zaposlenik 24 sata koji se ne smije razboljeti, nema vremena apsolutno za nikakve sadržaje osim brige za vlastito dijete. Svakodnevno se susrećete s drugim roditeljima koji imaju djecu s različitim teškoćama u razvoju. Kako preživjeti u državi koja je dužna po Konvenciji UN-a osigurati pomoć i roditeljima djece s teškoćama u razvoju, a to ne radi?

- Status roditelja njegovatelja je najjeftiniji oblik pomoći koju država pruža roditeljima. Točnije, država tim pravom sebi čini uslugu. Često mi se roditelji žale da im ta pomoć ponekad predstavlja i teret u smislu da su stalno pod povećalom. Država od roditelja očekuje i traži previše, više nego li čovjek može podnijeti. Radno vrijeme od 24 sata, bez mogućnosti korištenja dnevnog odmora, a o bolovanju ili godišnjem odmoru mogu samo sanjati. Moram spomenuti da roditelji koji rade ne dobivaju apsolutno nikakvu pomoć od države. Kad bi država osigurala pomoć roditeljima koji rade, kada bi dala pomoć da ne budemo isključeni sa tržišta rada više bi roditelja radilo a ne bi tražilo status roditelja njegovatelja. U svakom slučaju smatram da je država dužna dati nam izbor i pomoć kako je i propisano Konvencijom. Diskriminacija ne utječe samo na onu osobu koja je diskriminirana ona utječe na cijelu obitelj. Gotovo svakodnevno nas ministarstva ponižavaju svojim diskriminatornim zakonima i tumačenjem zakona. Svojim odlukama i rješenjima šalju nam poruke da sve što mi činimo za svoju djecu nije dovoljno ili nije dobro. Teže se nosimo s takvim postupanjima nego sa samim teškoćama djeteta.

Razgovarala: Božica Ravlić

 

Povezane vijesti