Na ovaj me osvrt potakla prijateljica koja me poznaje cijeli život. Koja zna da sam bila miš koji nije smio izlaziti iz svoje rupe bez dozvole sve do invaliditeta - nije li to apsurd? - zahvaljujući kojem sam stekla slobodu.

Tko smo to mi invalidi? Posebna vrsta? Kako gledamo sami sebe? Prihvaćam sebe i svoj život, a svakodnevne situacije mi nameću novo viđenje. Što me potaklo na ovaj osvrt?

Na ovaj me osvrt naime potakla prijateljica koja me poznaje cijeli život. Koja zna da sam bila miš koji nije smio izlaziti iz svoje rupe bez dozvole do invaliditeta - kojeg li apsurda! -  koji mi je vratio slobodu. Upravo je to razlog za bijes koji sam osjetila kada je ona počela koristi moj tjelesni invaliditet da bi uhvatila mjesto za parking, tamo gdje parkinga nema. Dok redar prilazi autu kako bi je upozorio da je parkirala tamo gdje ne smije i da će joj naplatiti kaznu, moja prijateljica otvara prozor i viče na sav glas: "Vozim invalida, nećemo dugo!" Istina, nakon toga nećemo dugo. Kakvo je to prijateljstvo koje iskorištava moju (ne)sreću kako bi steklo određenu prednost. Svejedno je li riječ o izbjegavanju kazne za nepropisno parkiranje ili nešto drugo, značajnije. 

Konfrontacije za odvraćanje pažnje

Ne mogu pisati iz perspektive osoba koje su rođene s invaliditetom. Znam i dok sam bila kao što većina kaže zdrava, imala sam dileme, uspone i padove. Razlika je što tada okolina nije reagirala na to s tapšanjem kao što sada pokušavaju. Jadna u kolicima, pa još i problemi. Zdravi, pogledajte svoje živote. Većina vas doživljava nas s invaliditetom kao neku manje vrijednu vrstu. Iznenađuju me vaši otvoreni radoznali pogledi puni pitanja do trenutka kada ja vas počinjem fiksirati pogledom, tada se gubite i kolutate očima. U redu, razumijem, sve drugačije je interesantno. Ipak, doza kulture ne bi vam nedostajala. Poštujem vašu radoznalost, čak mi je simpatično kada me otvoreno pitate - zar ja stvarno ne mogu hodati? Često mislim da su pojedinci iz moje vrste pravi krivci za sliku koju društvo ima o nama tzv. osobama s invaliditetom. To je pojam kojeg se tako čvrsto držimo i većini naše populacije  cirkulacija proradi kada mogu ispraviti one koji izgovore invalid. A meni to predstavlja samo još jednu nepotrebnu konfrontaciju. Žao mi je što već godinama glavni problem predstavlja pitanje kako se zovemo, jesmo li invalidi ili osobe s invaliditetom? To mi je obično gubljenje vremena, mislim da bi svima puno više značilo da se počne razmišljati kako stvoriti bolje uvjete za integraciju u društvo, školovanje, zaposlenje, samostalnost. Da češće sami radite niz stvari koje možete, ali prihvatili ste da drugi odrađuju za vas. Svojom pasivnošću stvarate sliku o cijeloj našoj "posebnoj vrsti".

"Ne preživljavaju najjače vrste, ili najinteligentnije, već one koje su najprilagodljivije promjenama“ Charles Darwin

Opet kažem, koristite za sebe izraz koji želite, invalid ili osoba s invalidom. Ja sebe gledam prvo kao čovjeka. Odlučite se što želite biti? Kada nešto trebate od ove države, kada ste nezadovoljni, ogorčeni,  tada ste osobe s invaliditetom. Kada želite biti jednaki, tada invaliditet nestaje. Pa tko ste vi?

Kameleoni s invaliditetom

Poznajem veliki broj ljudi koji žive sa svojim hendikepom i ne pomišljam ih nazvati osobama s invaliditetom. Sposobniji su, jači, sigurniji, hrabriji od velikog broja onih koji se zdravi provlače kroz život. Počinjem se osjećati kao invalid dok slušam stalno nezadovoljstvo, optuživanje okoline, roditelja, sudbine kao glavnog krivca pesimističnog pogleda na svijet u kojem živimo. Svjesna sam da postoje financijska, građevinska, ograničenja s kojima se susrećemo u svakodnevnim situacijama. Budimo iskreni, zar ih zdravi ljudi nemaju? Podsjećate me na kameleona. Čak i najnovija istraživanja potvrđuju moju asocijaciju. Donedavno se držalo da kameleoni mijenjaju boje kože  da bi se stopili s okolinom ili se u njoj izgubili, regulirali temperaturu tijela i time uputili poruku drugim kameleonima. Nove studije tvrde da mogućnost promjene kože kameleonima služi zbog brže komunikacije s drugim pripadnicima vrste, dakle socijalna komunikacija je ta koja je tokom evolucije dovela do sposobnosti mijenjanja boja. Zaključak je da one životinje koje najviše mijenjaju boju jesu upravo one koje imaju i najupadljiviji izgled. Dakle i kameleoni su evoluirali do promjene kože da bi se isticali u svojoj sredini, ne da bi bili neprimjetni. Studija koja je interesantna jer će pomoći u mijenjanju općeg nesporazuma da su kameleoni majstori kamuflaže. Kao i invalidi mijenjaju boju kože iz potrebe za bržom komunikacijom s drugim pripadnicima vrste. Mi jesmo drugačiji i nema boje koja to može promijeniti, prihvatite sebe i prestanite s pokušajima kamuflaže. Svaka razumna osoba gledat će vas ravnopravno, oni koji to ne mogu, to je njihov problem, oni gube.

Učimo od djece

Što ste vi danas učinili da bi se osjećali bolje, tko je danas kriv za vašu nesreću? Prvo prihvatite sebe i svoje mogućnosti, želje i potrebe, tako ćete nadam se osvijestiti i stvarnu sliku osobe kakva ste sada i kakva želite biti. Izađite na svjetlost dana, možete i na kišu, ne skrivajte se, tako nikada nećete osjetiti pravi život. Otvorite oči i ne skrećite pogled od tih zdravih, većina ih je izgubljena i često su u gorem stanju od vas, samo toga nisu svjesni. Zašto upravo tu svoju različitost ne pretočiti u našu snagu? Fantastična je poruka koju djeca šalju svojim prirodnim ponašanjem i prihvaćanjem naše vrste. Odrasli bi mnogo mogli naučiti od njih. Mogu samo zaključiti svima se događaju tragedije, ako se vežemo uz njih ne možemo naći sreću.

Piše: Božica Ravlić

Objavljeno: 05.06.2013