Svoju životnu priču Mirko je podijelio jer poznaje brojne osobe srednjih godina koje su završile u raznim ubožnicama stoga što se članovi njihovih obitelji više nisu mogli brinuti o njima. Kao osoba sa stopostotnim invaliditetom Mirko od države traži samo jedno: da brat koji o njemu brine cijeli dan dobije status njegovatelja

 

Mirko Rozga razmišlja o neizvjesnosti koja se ukazuje kod velikog dijela osoba s invaliditetom kada godine prolaze, preostale mogućnosti slabe, a pomoć je neophodna.

Rođen je s blažim oblikom cerebralne paralize s kojom se uspješno nosio i funkcionirao do 30. godine života. Tada su počeli problemi s vratnom kralježnicom, degenerativne promjene i uslijedile su operacije. Poslije svake stanje se pogoršavalo te je nakon posljednje, 2011. godine, postao potpuno ovisan o tuđoj pomoći. Danas Mirko ima 50 godina i živi u obiteljskoj kući u Trogiru s nezaposlenim bratom koji brine o njemu. Otac mu je umro prije 15 godina, dok 75-godišnja majka i sama treba pomoć te živi u selu Dalmatinske zagore, odakle potječe cijela obitelj.

"Sjećanja na odrastanje s roditeljima su lijepa, ali provedena u siromaštvu, kako to već biva u Dalmatinskoj zagori", kaže Mirko.

"Otac je bio zaposlen, dok je majka bila domaćica i bavila se poljoprivredom i stočarstvom. Uz najmlađeg brata, koji danas brine o meni, imam i dvije godine mlađeg brata. On ima svoju obitelj i troje djece, tako da nije u mogućnosti biti mi na raspolaganju i pomoći koliko meni treba, ali uskoči kad može i koliko može.

Osnovnu i srednju tekstilnu školu završio sam po redovnom programu, ali nikad nisam radio. Korisnik sam osobne invalidnine od 1.250 kuna i uvećanog doplatka koji za mene prima majka. Od djetinjstva su uvijek postojale barijere i predrasude. U kolicima sam 20 godina, pa su te barijere još teže u arhitektonskom smislu, mada su se predrasude smanjile u zadnje vrijeme zbog medijske eksponiranosti osoba s invaliditetom.

Zahvaljujući bratu živim normalnim životom, posjećujem društvena zbivanja, družim se i putujem koliko mi financijsko stanje dozvoljava. U našoj državi u zakonima sve lijepo piše, ali to je daleko od stvarnosti u kojoj živimo mi s invaliditetom. Stalno nam ponavljaju kako država nema novaca, a mislim da država ima sredstava no nisu pravilno raspoređena. Dijeli se raznim nevladinim udrugama koja ne opravdavaju svrhu postojanja", kategoričan je Mirko.

Mirko ima osobnu asistenticu četiri sata dnevno, bez vikenda, što je kap u moru za osobu koja treba cjelodnevnu pomoć. Najveći problem koji ne uspijeva riješiti je zahtjev da mu brat dobije status skrbnika njegovatelja i ostvari financijsku naknadu, obzirom da uistinu brine o njemu 24 sata na dan.

"Prvo sam se obratio Uredu pravobraniteljice osoba s invaliditetom", nastavlja Mirko. "Odgovoreno mi je da je na Ustavnom sudu da se izjednače civilni i vojni invalidi te da svi pred zakonom budemo jednaki. Zatim sam se obratio uredu Predsjednice RH odakle su moj slučaj proslijedili Ministarstvu socijalne politike i mladih. Iz ureda ministrice Opačić stigao mi je odgovor da mi brat ne može biti skrbnik njegovatelj s obzirom da sam prešao 18 godina života i da mi u tom slučaju roditelji nisu u mogućnosti pružiti odgovarajuću skrb. Postoji točka zakona koja kaže da, ukoliko roditelji nisu u mogućnosti skrbiti o osobi sa 100-postotnim invaliditetom zbog raznih okolnosti, tada uži član obitelji može biti skrbnik njegovatelj. To se odnosi na djecu mlađu od 18 godina, što mislim da nije u redu i da bi to trebalo prenijeti i na odrasle osobe. Što je s nama srednjih godina koji imamo riješeno stambeno pitanje i osobu koja želi biti skrbnik njegovatelj? Zar mi moramo napustiti svoj dom i završiti u nekoj ustanovi s ljudima od 80 i više godina, gdje bi bila ugrožena fizička i psihička kvaliteta mog života. Borim se da živim životom dostojnim čovjeka u vlastitom domu, no to mogu samo ukoliko se bratu prizna status skrbnik njegovatelj. Siguran sam da bi za državu bilo jeftinije priznati taj status, nego plaćati smještaj u ustanovi u kojoj je čovjek nesretan. Istodobno je član obitelji na zavodu za zapošljavanje manje i dobiva naknadu za svoj rad. To nisu velika sredstva, iznose oko 2.500 kuna. Mi smo skromni i s tim novcem i mojom osobnom invalidninom pokrili bi osnovne životne potrebe. Brat je osoba s oštećenjem sluha od 50 posto, a ukoliko bi se i zaposlio trebao bi dobar dio plaće dati drugoj osobi koja bi bila sa mnom dok je on na poslu. Ili da završim u ustanovi u kojoj nikako ne bi htio, ali država predviđa takvu mogućnost i bojim se hoće li doći vrijeme da teška srca prihvatim tu opciju. Za obojicu bi bilo idealno da bratu priznaju status skrbnik njegovatelj", kaže Mirko.

Mirko samo želi dostojanstven život u vlastitom domu s osobom koju cijeni i voli. Očekuje normalan život u društvu ljudi koje poznaje, a to može ostvariti pomoću brata. Svoju životnu priču podijelio je jer poznaje mnoge osobe srednjih godina koji su završili u raznim ubožnicama čiji su članovi obitelji, zaposlivši se, više nisu mogli brinuti o njima.

"Znam da moja priča možda neće promijeniti ništa u sustavu. Ipak, imam potrebu ukazati na problem u kojem će se mnogi prepoznati. Naglašavam, potrebna je ravnopravnost osoba s invaliditetom koja trenutno ne postoji", zaključio je Mirko.

Božica Ravlić

Objavljeno: 28.10.2015