"Osobno sam otišao u Ministarstvo mladih i socijalne politike i vidio ministricu Opačić kako službenim audijem dolazi na posao i vodi peseka na posao. Isti pesek je dva puta tijekom radnog vremena izveden u šetnju od strane službenika te obavio nuždu na parkingu Ministarstva. Nitko nije počistio za njim", piše Josip Sopta

 

Odavno je jasno da u Ministarstvu socijalne politike i mladih imaju razumijevanja za vlastite potrebe, pa tako nije problem ministrici Milanki Opačić osigurati asistente koji šeću njezinog psa, no za osobu s najtežim oblikom invaliditeta imaju sasvim drugi pristup. Konkretno, riječ je o Josipu Sopti, osobi sa stopostotnim invaliditetom, koji samostalno ne može ništa, osim govoriti i treptati očima. Njegovo ogorčeno pismo ministrici Opačić 'i njoj sličnima' objavljujemo bez uredničkih intervencija.

“Gospođo Opačić i Vama slični, koliko Vama traje tjedan?

Tko hoće i ima volje, nađe način – tko neće, traži izliku. Kao 100-postotni invalid, tetraplegičar (ne mogu micati ni rukama, niti nogama), dobio sam preko udruge HUPT osobnog asistenta na četiri sata u ožujku ove godine. Početak rada osobnog asistenta trebao je biti krajem svibnja, odnosno početkom lipnja 2015.

Uz sve moje molbe, upite, nastojanja da dođem do informacije - kada, Ministarstvo mladih i socijalne politike nije bilo u stanju odgovoriti mi pismeno. Telefonski me šalju od broja do broja, s istim odgovorom: “Strpite se još dva do tri tjedna." Tjedan traje sedam dana, po svim mjerilima.

U petak sam osobno otišao u Ministarstvo mladih i socijalne politike i vidio ministricu Opačić kako službenim audijem dolazi na posao i vodi peseka na posao.

Isti pesek je dva puta tijekom radnog vremena izveden u šetnju od strane službenika te obavio nuždu na parkingu Ministarstva. Nitko nije počistio za njim.

Ponukan viđenim, zamolim prijatelja da me uvede u Ministarstvo, gdje me preuzimaju zaštitari i odvode na 15. kat na razgovor. Prima me kulturna mlada dama, kojoj iznosim svoj problem. Saslušavši me i uvidjevši da nemam namjeru otići bez konkretnog odgovora, dovodi drugu (nadređenu) gospođu koja se nije predstavila. Niti na jedno moje pitanje nema odgovor, a na svaki njezin upit srežem je argumentima.

Zove se treća osoba, a ta gospođa mi preporuča da ne 'čačkam mečku' te da budem sretan što sam u mogućnosti dobiti osobnog asistenta, a da njezino dijete nije dobilo vrtić…???  Što bih ja trebao - čuvati njezino dijete?

Niti mogu sam jesti, piti, pomaknuti se, otvoriti vrata, javiti se na telefon, ako mi nije na stolu i 20 cm udaljen od moje desne ruke. To je odgovor!? Na upit tko je meritoran, kompetentan, pomoćnici, zamjenici, ministrica, te da mi dogovore sastanak s nekima od njih, odgovor je bio: "Što vi s ceste mislite da možete pričati s njima..."

Nisam pesek, nisam nacionalna manjina, nisam LGBT populacija, nisam izbjeglica zbog kojih državni sigurnosni sustav pada za par sati, već sam bivši branitelj bez statusa i još uvijek zaposlen te nisam na teret državi, jer sam prije devet godina doživio moždani udar, greškom liječnika.

Danas zovem, ponovno, opet se nalazim u 'Saturnovom prstenu' i vrtim se u krug, od jednog do drugog telefona i ponavljam priču, sretan ako netko digne slušalicu i proslijedi me dalje – strpite se još tri do četiri tjedna… Ministarstva moraju biti servis građanima i biti dostupni nama, a ne obrnuto, kao da su bogom dani i svrha sami sebi. Koliko vama traje tjedan? Inače, novac za osobnog asistenta je osiguran iz EU fondova!

Ti novci propadaju ako se do kraja mjeseca ne iskoriste. Meni pomoć treba jučer, sutra je kasno, sutra postoji samo ako ga doživimo, a i onda postaje danas. Zaključak izvucite sami.

Pišem u afektu te vas molim da me ispričate zbog gramatičkih pogrešaka i mog zdravstvenog stanja,

S poštovanjem,

Josip Sopta, vau, vau

Foto: Marko Jurinec/PIXSELL

Objavljeno: 23.09.2015