Jeste li znali da su Agatha Christie, Gustave Flaubert, Jules Verne, Francis Scott Fitzgerald... imali neki oblik poteškoća, a ipak su zaslužili svoje mjesto u povijesti književnosti kao jedni od najčitanijih i najprevođenijih pisaca

Agatha Christie

Hoće li ovo desetljeće u književnosti ostati upamćeno i po pjesnicima s invaliditetom? Književni teoretičari, ali i sve malobrojniji poklonici poezije u ovo informatičko doba, vjeruju kako barem pet autora koji žive izazov invaliditeta zavrjeđuju svoje mjesto u antologiji suvremene poezije.

Obratite pažnju na ove pjesnik(inj)e kojih još nema u hrvatskom prijevodu, što je propust koji će, vjerujemo, ispraviti jedan od naših izdavača. Sheila Black, Ona Gritz, Paul Kahn, Daniel Simpson, Linda Cronin, Kobus Moolman i Patricia Wellingham-Jones nova su imena na književnoj sceni, no svojom su snažnom poezijom već osvojili značajan prostor u rubrikama kulture brojnih svjetskih časopisa. Ono što rečene autore izdvaja od njihovih prethodnika, pjesnik(inj)a s invaliditetom, jest činjenica da u svojoj poeziji invaliditet tumače kao normalno ljudsko stanje, i tjelesno i duhovno, a ne nešto što bi trebalo biti predmetom sažaljenja. Njihova djela invaliditet slave kao iskustvo koje gradi čovjeka, a sve što je potrebno je hrabrost da se suoči sa svijetom punim sažaljenja ili predrasuda.

Njihovi slavni prethodnici, primjerice Josephine Miles i Larry Eigner, bili su predmetom oštrih kritika jer je njihova poezija ocijenjena presentimentalnom, samosažaljivom i previše skoncentriranom na invaliditet kao ograničavajući faktor. Nove snage književnika s invaliditetom kreću se u posve suprotnom pravcu: oni invaliditet svjedoče kao izazov, stanje koje je tek jedna prepreka u vječitoj ljudskoj potrazi za srećom.

Malo je poznato da su neki od najvećih svjetskih pisaca imali neki oblik poteškoća, i to uglavnom one koje bi se – kojeg li apsurda! - trebali svrstati u kategoriju intelektualnih poremećaja.

Nobelovac W. B. Yeats jedan je od najvažnijih likova svjetske književnosti 20. stoljeća. Irski pjesnik i dramski pisac patio je od teškog poremećaja u učenju, a njegovi su ga obrazovani rođaci bezuspješno godinama pokušavali barem naučiti čitati. Yeats se nije pokazao dobrim učenikom, ali se ni njegov otac nije iskazao kao učitelj: često bi Yeats, kad bi krivo pročitao neku riječ, dobio knjigom u glavu! Do kraja života Yeats je imao problema s čitanjem, pa su ga izdavači nevoljko pozivali na promocije njegovih knjiga. No to ga nije spriječilo da 1923. dobije Nobelovu nagradu za književnost.

Gustave Flaubert, prema nekim teoretičarima književnosti, najbolji je pisac zapadne hemisfere svih vremena. Njegov roman 'Madame Bovary' obvezna je lektira u svim školama, no to je tek jedno remek-djelo iz njegova bogatog opusa. Bio je poznat po perfekcionizmu, svaku je rečenicu znao satima 'peglati', pa gotovo nevjerojatno zvuči podatak da je patio od disleksije.

"Imao sam nesreću da sam rođen sa 'specijalnim jezikom' za koji sam jedino ja imao ključ', protumačio je Flaubert tajnu svog uspjeha.

Duga je lista slavnih imena svjetske književnosti koja su imala neke od tzv. intelektualnih teškoća. Na toj je listi i Agatha Christie, jedna od najprevođenijih spisateljica svih vremena. S gotovo četiri milijarde prodanih primjeraka i prijevoda na 103 jezika, postala je sinonim za kriminalistički žanr. Sve to postigla je unatoč teškoćama u učenju, te se sama prozvala "iznimno lošom sricateljicom“. Francisa Scotta Fitzgeralda proslavio je "Veliki Gatsby“, a najvjerojatnije je da je ovaj veliki pisac patio od disleksije. Jules Verne pionir je žanra znanstvene fantastike, a uvijek je postizao ispodprosječne rezultate u školi te se često žalio na probleme s koncentracijom. Pretpostavlja se da je Verne patio od nekog poremećaja iz ADHD spektra.

I tko se usuđuje, kada se osvrne na ove velikane, invaliditet nazvati hendikepom?!

Mladen Kristić

Objavljeno: 10.08.2015