Đuka, kako je još i danas zovu, živjela je i radila za URIHO, prošla je unatrag 50-ak godina sve sisteme, a njezini kupci iz dućana odlazili su s osmijehom na licu

 

Đurđica Blagus nakon gotovo 50 godina radnog staža u ustanovi URIHO odlazi u zasluženu mirovinu. Njezine kolegice pamtit će je po uslužnosti, dobroti, ali i velikom elanu u radu s kupcima kojima je uvijek pristupala s osmijehom i lijepom riječi

U pola stoljeća radnog staža Đurđica Blagus je uvijek bila uzoran radnik, nikad nije ulazila ni u kakve sukobe. U mlađim danima svirala je harmoniku i zbog toga je bila omiljena u društvu. Sjeća se nekadašnjeg DIOZ-a, DES-a i OSVIT-a te dodaje kako u svom poslovnom i privatnom životu ništa ne bi mijenjala. Uvijek je bila dobra radnica, a poštovanje i razumijevanje u radnom okruženju je, prema njezinom mišljenju, bilo obostrano.

"U nekadašnjem DIOZ-u pronašla sam svoj prvi posao, ali i drugi dom. Počela sam kao pripravnica obavljanjem radne prakse. U to vrijeme puno sam putovala po cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Roba se nabavljala u Bihaću, Beogradu i Ljubljani, bila je puno kvalitetnija, a kao poslovođa dućana u Ilici radila sam s besprijekornim osobljem.

Nerijetko sam čak i svoje slobodno vrijeme posvećivala ustanovi. Često smo svi zajedno odlazili na izlete, druženja, ali i radne akcije. Sjećam se da je tadašnji DIOZ imao i drvnu industriju, užariju, a u trgovinama je bilo puno više prometa. Osim toga mislim da se tada poštenje i znanje više cijenilo, a sigurna sam da smo u to vrijeme svi zajedno imali više vremena jedni za druge“, govori nam Đurđica, sada već bivša djelatnica URIHO-a.

"Iako sam u URIHO-u radila punih 48 godina, moram napomenuti da su nekad naši dućani puno bolje poslovali, imali smo više prometa i općenito se više radilo. Dok sam bila mlađa putovala sam biciklom, ali nakon što sam pala na poslu prije više od godinu dana, puno se teže krećem. Usprkos teškom padu i ozljedama svoj posao savjesno sam obavljala do zadnjeg dana“, dodaje Đurđica.

Neprežaljene ljubavi

Njezina šefica Marija Galović, voditeljica maloprodaje u URIHO-u, govori nam kako je Đurđica uvijek bila izuzetna radnica, dolazila je prva na posao, a svoje je kolege dočekivala s kavom i osmijehom. Đuka, kako je još i danas zovu, živjela je i radila za URIHO, prošla je unatrag 50-ak godina sve sisteme, a njezini kupci iz dućana odlazili su sa zadovoljnim osmijehom na licu.

"Rođena sam u Zagrebu u obitelji s više djece, u ožujku 1950. Iako se nikad nisam udavala i nemam djece, svojih pet nećaka doživljavam kao svoje. Nerijetko moj nećak, srednjoškolac Dominik, prespava u mojoj kući jer mu je škola bliže.

Moji dani u djetinjstvu bili su bezbrižni, a rado se prisjetim mladosti i vremena kada sam se tek zaposlila. Par godina kasnije postala sam poslovođa u Ilici 103, gdje se i danas nalazi URIHO-v dućan. U ono vrijeme puno smo se družili, zabavljali, išli na izlete, radne akcije. Bilo je i tu nikad prežaljenih ljubavi, no, kao što sam rekla, nije mi bilo suđeno da se udam i imam djecu.

Prihvaćanje različitosti

Iako je tempo života danas puno brži nego prije 30-ak godina, smatram kako svi trebamo naći  više vremena  za druge, ali i za sebe. U svojem vrtu u Sv. Heleni pronalazim mir i ispunjenje,  a zapravo sam cijeli život svoje prijatelje nalazila u URIHO-u. Iako smatram da su prije i ljudski odnosi bili kvalitetniji, zaista me veseli svaki novi dan i obavljanje posla u kojem uživam.

S navršenih 65 godina života mogu slobodno reći da sam ispunila sve svoje ciljeve u životu, mada me brine nasljeđe koje ćemo ostaviti budućim generacijama.

Za mene, kao trgovca s iskustvom, kupac je uvijek u pravu, a općenito smatram da bi svi mi trebali poraditi na sebi, na prihvaćanju tuđih različitosti i sukladno tome poštovati i razumjeti najprije sebe, ali i sve  oko sebe", zaključuje Đurđica.

Piše: Ana Gospočić

Objavljeno: 20.05.2015