PITANJE: H. K. (34) Poštovani, prije četiri godine dobio sam dvije blizanke. Jedna je zbog pogreške pri porodu završila u invalidskim kolicima.

 

Supruga i ja ih jednako odgajamo, dok Petri (imena sam izmislio da zaštitim njihov identitet) koja ima invaliditet moramo biti nešto više posvećeniji. Trudimo se biti što je moguće objektivniji i pravedniji roditelji. No, što vrijeme više odmiče, naša druga kćer Renata pokazuje sve veću ljubomoru i čak je nazvala Hrabri telefon i rekla da mama i tata vole više drugo dijete. Sada socijalna radnica vrši nad nama nadzor. To nam oduzima i ono malo zajedničkog vremena što smo imali. Što učiniti da Renata uvidi da je normalno da Petri posvetimo više pažnje jer joj je potrebnija, a da time ne volim manje nju?

ODGOVOR: Poštovani H., prirodna težnja svakog roditelja je zaštititi svoje dijete, te Vas s te strane, budući sam i sama roditelj, potpuno razumijem.

U dijete je, pak, ugrađena težnja, od roditelja priskrbiti za sebe što više ljubavi, na koju ima pravo. Stoga je rivalitet ili ljubomora između braće (sestara) nešto potpuno prirodno. Vrlo je čest slučaj da se mjeri i najmanja sitnica, te da se roditelja "proziva“ ako je slučajno bratu/sestri dao nečega više ili da se u to tek posumnjalo.

U djetetovoj psihologiji potpuno je normalno tumačiti da, ako je sestra dobila više nečega, znači da je roditelji više i vole. Djetetov "mjerni instrument ljubavi“ bilježi konkretne stvari, gdje više nečega znači i više ljubavi.

Vašoj kćeri je teško na razumskoj osnovi, prihvatiti da je sestri potrebno više pažnje, no da to ne znači da nju više i volite.

Nama roditeljima potpuno je prirodno u sebi imati dovoljno ljubavi za svako svoje dijete, te mislimo kako i naša djeca to, sama po sebi, razumiju. Nerijetko se iznenadimo kad otkrijemo nešto potpuno suprotno.

Zato bih Vam preporučila da poklonite Renati malo više konkretne pažnje. Primjerice, osmislite "Renatin dan“ ili doba dana kad ćete biti samo njoj posvećeni, raditi stvari koje ona voli i želi raditi. Važno je da joj to nedvosmisleno naglasite, da je to samo njezino vrijeme.
Možete se i tako podijeliti da onaj roditelj koji je uglavnom više posvećen Petri i za kojim Renata, prirodno, više i čezne, odvoji dio dana ili vremena, te joj kaže nešto kao: "Sad sam samo tvoj/a, što želiš raditi, kamo ići“, i slično? Bilo bi dobro da i oboje, kao roditelji, povremeno odvojite vrijeme samo za nju, a Petru da za to vrijeme, ako je moguće, pričuva netko drugi.
To je potrebno i iz razloga da ne stvorite pretjeranu vezanost Petre za nekoga od vas dvoje, tj. da se navikava na to da se i uz nekoga drugoga može osjećati sigurno. Naravno, i vi kao roditelji morate biti sigurni da je osoba s kojom ostavljate svoju kćer potpuno pouzdana.

Htjela bih Vam posvijestiti i to da u ovakvim situacijama uopće nije važno je li istina da roditelji posvećuju više pažnje jednom djetetu u odnosu na drugo, što je u vašem slučaju potpuno razumljivo. Važan je djetetov doživljaj. Dijete se može osjećati "zakinutim“ u odnosu na brata ili sestru, i u situacijama kad za to nema nikakvih realnih razloga.
No, čak ni u takvim situacijama dijete ne treba razuvjeravati, jer osjećaj je osjećaj. Činjenice na njega imaju vrlo mali ili nikakav učinak. Treba znati da je taj osjećaj djetetova istina.
Treba puno raditi na tome da se ona promijeni, pri čemu je najvažnije pokušati razumjeti dijete i sagledati stvar (i sebe kao roditelja) iz djetetove perspektive.

Ima još nešto što mi je veoma neobično u Vašoj situaciji. U pismu ste naveli kako ste blizanke dobili prije četiri godine.
Znači li to da je Vaša četverogodišnja kćer nazvala Hrabri telefon? To mi zvuči gotovo nevjerojatnim! Gdje je dobila (vidjela) broj, tko joj je za Hrabri telefon rekao?
Ovo je dokaz apsurdnosti situacije i kontraproduktivnosti inače vrijedne, dobro zamišljene i apsolutno potrebne inicijative.
Zanima me što je rekla socijalna radnica kad vam je došla na intervenciju? Koliko je njoj u redu da nad Vašom obitelji, u situaciji kakvu imate, vrši nadzor?
Bez obzira što ova mjera uključuje i savjetovanje u konkretnoj situaciji, što je samo po sebi pozitivno i trebalo bi predstavljati pomoć za roditelje i cijelu obitelj, ipak, sam njezin puni naziv (Nadzor nad izvršenjem roditeljske skrbi), nosi veoma negativnu konotaciju, jer se ista mjera također određuje npr. i za roditelje koji djecu zlostavljaju.
Tako je, na neki način, stavljen znak jednakosti između Vaše obitelji i obitelji u kojoj su djeca (ili dijete) zlostavljana.

Sam sustav bi trebao biti daleko osjetljiviji upravo u razlikovanju ovakvih životnih situacija, u kojima obitelji poput Vaše, zasigurno nije potrebna još jedna stigma.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Odgovara: Vesna Hari, dipl. soc. rad., Zadruga 'Martinov plašt'

 

Objavljeno: 16.10.2014