Na ovaj osvrt potakao me članak novinarke Božice Ravlić, objavljen 29. rujna na In-Portalu pod nazivom “Moja priča: Vesna Grah“

 

Još sam pod dojmom roditeljskog sastanka za četvrti razred OŠ, kojem sam imala čast prisustvovati, kao baka nadarene unuke koja ima velike probleme u školi, jer se ne uspijeva uklopiti u ladicu koju joj školski sustav propisuje. Odlučih nešto napisati na tu temu da si malo olakšam savjest, poslije onoga što sam imala prilike slušati o savladavanju gradiva za spomenuti razred, o opterećenju učenika, kao i njihovih roditelja, te mi u tu svrhu kao šlag na tortu, dođe nedavni prilog na središnjem Dnevniku HRT-a novinarke Sunčice Findak, o valu markiranja učenika, koje izmiče kontroli.

Sutradan je u Zadarskom listu, između ostalog, objavljeno i ovo:

"Osnovci su brojem sati izostalih s nastave uspjeli napraviti rekord prije pet godina, kada je stanje proglašeno kritičnim i alarmantnim, nakon čega su brojne škole uvele tzv. protumarkirantske kampanje. Učenici su tada imali 28 milijuna izostanaka što je, međutim, pet milijuna sati manje no sada. Učenici su u prošloj školskoj godini sakupili, naime, rekordna 33 milijuna sati izostanka, od čega je neopravdano bilo 2,2 milijuna sati. Od toga, osnovci su napravili 17,3 milijuna izostanaka, a srednjoškolci 15,7 milijuna. Neopravdanih sati srednjoškolci imaju gotovo tri puta više od osnovaca, i to 1,6 milijuna prema 578 tisuća.“

Prema statističkim podacima, stanje je alarmantno.

Zašto je tome tako?

Razloga ima mnogo. Ne može se gledati samo jedna strana medalje. U trokutu roditelj-dijete-učitelj u ovakvom sustavu školstva, kakvo je naše, svi su gubitnici.

Iz članka izvlačim ono što smatram bitnim za spomenuti problem:

"Izostanci, a samim tim često i neopravdani sati, najčešće su uzrokovani preopterećenošću djece gradivom. Oni se jednostavno fizički ne mogu kvalitetno pripremiti za nastavu, te ih ta činjenica nagoni na tzv. markiranje. Učenici strahuju od loših ocjena.“

Po opsegu programa koji učenici u četvrtom razredu trebaju savladati nema mjesta za igru, opuštanje i vikend. Učiteljica do kraja godine mora ispuniti propisani plan i program. Nema mjesta za ponavljanje a kamo li za utvrđivanje gradiva. Neki učenici će uspjeti savladati sve predviđeno gradivo. Postavljam pitanje što je s onima koji to nisu u stanju? Što je s onim učenicima koji ne mogu sjediti 4-5 sati i slušati reproduciranje propisanog gradiva?

Nastava krede i školske ploče trebala bi otići u prošlost. Današnje generacije su nadrasle ovakve metode rada. To su djeca tehnologije, djeca brzih promjena. S druge strane, tu su učenici koji imaju prilagođeni program. U ovom razredu ih je troje a učiteljica tvrdi da bi još četiri učenika trebala ići po tom modelu, no bez pristanka roditelje ne smije ih poslati na obradu. Dakle, sedam učenika ne bi bilo u stanju pratiti redovni program. Prevelik broj za jedan razred. Ovi učenici ne mogu dobiti ono što im je potrebno, ne zbog toga što učiteljica ne bi željela, već zbog toga što nema ni potrebno obrazovanje da bi mogla opismeniti takve učenike. To je danak integracije djece s poteškoćama u razvoju u redovni sustav. U sustav koji nije educirao učitelje za takvu vrstu učenika, sustav koji nije prilagođen ovakvim učenicima.

Ako je istina da bi sedam učenika trebalo ići po prilagođenom programu, onda u razredu ne bi smjelo biti više od desetak učenika koji bi mogli svladavati gradivo po redovnom programu, uz pretpostavku da bi učiteljica trebala biti educirana za rada s ovim učenicima ili bi trebala imati stalnu pomoć rehabilitatora. Ovi učenici ne mogu savladavati gradivo kao njihovi vršnjaci koji to mogu, svjesni su toga i onda, da bi se nekako dokazali, prave probleme. Stvaraju nemir i nered u razredu. Tako su oštećeni svi, kako nadareni učenici, tako i oni prosječni a najviše oni koji iz redovnih OŠ odlaze nepismeni i prebacuju se u kategoriju učenika s problemima u ponašanju. Nekada su takvi učenici bili osposobljeni od profesora defektologa za srednju školu i pomoćna zanimanja. Mnogi su se mogli zaposliti. Danas većina njih ostaje na osnovnoškolskom obrazovanju.

Kao stručnjak za djecu s teškoćama u razvoju ne smijem si niti zamisliti što prolaze učitelji i učenici ako u razredu imaju kojim slučajem hiperaktivno dijete? Takvo dijete zaista treba imati strogo prilagođene uvjete a to u redovnoj školi, s ustrojem kakav je sada, nije moguće ostvariti.

Oštećeni su i roditelji jer njihova djeca imaju svaki dan po dvije-tri zadaće. Moja unuka nema koncentraciju pisati svaki dan tolike zadaće. Treba joj pomoć.

Roditelji ne bi trebali zamjenjivati ulogu koju ima škola. Imaju svoje poslove, bore se za svakodnevno preživljavanje.

Unuka mrzi školu i to otvoreno svaki dan ponavlja te protestira na razne načine. Nadarena je i talentirana za kreativne sadržaje kao što je likovno i glazbeno izražavanje, a likovna i glazbena kultura su svedene na 1 školski sat na tjedan. Što se može učiniti za jedan školski sat na likovnom odgoju? Gotovo ništa. Ovi predmeti se više i ne zovu "odgoj“, dakle ta je funkcija i putem samog naziva, izbrisana. Ako se upotrebljavaju tehnike kao što su vodene boje ili tempera boje, u jednom školskom satu, nemoguće je djeci pripremiti pribor, obraditi zadanu temu i na kraju pospremiti sve što je bilo potrebno za tu tehniku.

U članku dalje stoji:

"Interesantna je sve češća uloga roditelja kod opravdavanja izostanaka. Naime, učenik, ako ima namjeru markirati s jednog sata, to često zamaskira na način da izostane cijeli dan s nastave. Tada dođe jedan od roditelja i opravda ga. Dakle, to rade u dogovoru s roditeljima koji im u tom neprihvatljivom ponašanju daju podršku. Takvi roditelji spadaju u kategoriju loših pedagoga, ali jednako tako i vlastitoj djeci daju jako loš primjer u životu“.

Ne dijelim to mišljenje. Znadem više roditelja koji su sami morali zaštititi svoje dijete od opterećenja koja nisu bila za njih primjerena. Danas su to priznati akademski građani. Ne smije se dijete "ubijati u pojam“. Ne smiju mu se svaki dan slati poruke da nije sposobno, da je lijeno, zločesto. Takva djeca ne postoje. Njihova neposlušnost, "lijenost“ i "zločestoća“ znak su za uzbunu.

Cijeli sustav je postavljen na bazi natjecanja a to znači da imamo dvije suprotstavljene strane: pobjednik-gubitnik. Pobjednicima su otvorena sva vrata a gubitnicima zatvorena. Sigurna sam da među njima ima velikih potencijala ali se isti neće nikad pokazati i razviti zbog toga što su već na startu otpisani. Ocjena nije i ne mora biti odraz stvarnog uspjeha i pokazatelj potencijala djeteta. Netko je rekao da su djeca socijalni potencijal, a da je ulaganje u budućnost djece, štednja. U ovako postavljenom sustavu ne vidim da smo skloni štednji jer rasipamo raznovrsne talente koje djeca imaju, ne dajući im ono što im treba za pravilan rast i razvoj, trpajući sve u iste ladice.

Oštećeni su i učitelji jer nemaju potrebne uvjete za rad. Dakle svi iz onog poznatog trokuta roditelj-dijete-učitelj trpe posljedice nereda u školskom sustavu. Svi su gubitnici, no možda toga nisu svjesni te roditelji prebacuju krivnju na učitelje a učitelji na roditelje. No, nisu niti jedni niti drugi krivi već je kriv sustav koji nije primjeren današnjoj generaciji djece.

Što je činiti roditelju koji vidi da mu dijete svaki dan dolazi mrzovoljno i nesretno iz škole? Ako ga ne može zaštititi sustav, treba to učiniti roditelj. To mu je dužnost. Zato ne podržavam prijedlog iz spomenutog članka da bi i roditelje trebalo na neki način kazniti za markiranje iz škole. Treba li roditelj dozvoliti da mu preopterećeno dijete postane problematično jer nije u stanju izvršiti zadatke koji se postavljaju pred njega, jer se ne gledaju djetetove potrebe, a jedna od osnovnih je i potreba za igrom, odmorom?

Neki učitelji opterećuju djecu zadaćama i preko praznika i blagdana. Je li to u redu?

Uz svu razvijenu pedagošku znanost i stručnjake koje imamo na raspolaganju, malo učitelja i roditelja znade u koju skupinu im djeca spadaju prema usvajanju školskog gradiva. Koliko bi lakše bilo kad bi koristili auditivne, vizualne, audio-vizualne ili motoričke metode kod učenja. Poznato je da kreativci ne vole "štrebati“. To ubija njihovu kreativnost. Zašto im ne dozvoliti da se izražavaju na način koji im najbolje odgovara?

Moja unuka želi biti arhitektica. Vjerujem u nju i njene izrazite sposobnosti za kreativno izražavanje. Kad bi učiteljica vidjela kakve kreacije radi od bezbroj lego-kockica, mislim da bi promijenila sadašnje negativno mišljenje o njoj.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Piše: Anđelka Bunić, prof. def.

 

Objavljeno: 30.09.2014