Željela bih poručiti svima koji traže posao - borite se, jer kada imate viziju, kreativnost i znanje, uspjeh mora doći. Izvrsnost je najbolja kompenzacija za nedostatak koji je posljedica vašeg invaliditeta

Žao mi je što možete samo pročitati ovu priču. Iskustvo bi bilo potpuno da upoznate Tanju Šupe, osjetite njezinu energiju koja vas obuzme i daje nadu da postoje osobe koje neće dozvoliti da invaliditet bude mračna spilja. Ona ne vidi kao većina nas, ali "vidi“ i osjeća snažnije od mnogih, najbolji dio je što to dijeli i daje snagu generacijama koje dolaze vlastitim primjerom. Dokazala je sebi i društvu da je moguće ostvariti vlastitu viziju, unatoč otporu pojedinaca da prihvate različitosti.

Put popločan nepravdom

"Moja priča možda bi bila sasvim obična da mi u životu nije dodjeljeno biti osoba s oštećenjem vida. Možda bi se to moglo smatrati lošim usudom, ali ja to jednostavno smatram sastavnim djelom sebe. Nikada ne razmišljam zašto i kako bi bilo da nemam problem s vidom.Ne mogu reći da mi to u životu nije stvorilo prepreke i učinilo ga kompliciranijim, katkad i teškim, ali sasvim sigurno zahvaljujući tom hendikepu postala sam upornija, odlučnija, zrelija, odgovornija osoba.
Moj put školovanja pa i kasnijeg zapošljavanaj svakako je bio iznimno trnovit. Rekla bih kako je zajednički nazivnik svemu da sam bila slučaj, uvijek nekako izvan sustava. Prošla sam redovan sustav školovanja i unatoč postojanju stručnih službi,  ja sam se sama borila sa svim preprekama. Naravno, moja obitelj je uvijek bila uz mene i davala sve što je mogla i znala, tako da  moj uspjeh svakako mogu zahvaliti podršci obitelji, s posebnim naglaskom na  onu moje majke.
Mnogo je nepravdi bilo tijekom mog školovanja. One nisu bile tako izražene u osnovnoj školi,  jer sam bila dobar učenik i nije bilo značajnijih problema. Problemi su se pojavili u gimnaziji u kojoj sam naučila biti jaka i prkositi nepravdi i odbijanju. Navest ću samo jedan primjer koji me i danas katkad zaboli. Profesorica geografije ispitivala je učenike i samo neke od njih je pitala  grafoskop. Kada sam ja bila na redu, nakon što sam odgovorila za odličan, ona me je pozvala da objasnim tektonske ploče na grafofoliji. Ja to naravno nisam mogla, a ona mi je odgovorila kako onda ne mogu imati ocjenu odličan. Učenicu nakon mene nije tražila objašnjenje iste grafofolije. Slično je bilo i s preciznim crtanjem grafa u fizici. Gimnazija me je definitivno pripremila za svu surovost života, ali to je i vrijeme mojih prijateljstava koje i danas održavam, kao i moje prve ljubavi.

Predrasude naše svagdašnje

Nakon gimnazije, Edukacijsko rehabilitacijski fakultet je bio pravo olakšanje. Predmeti koje sam voljela, uz možda iznimku anatomije, ali to će vam reći svi koji su je polagali. Vrijeme studiranja bilo je ono u kojem sam sazrela i osamostalila se budući da sam otišla iz svog grada Rijeke u Zagreb na fakultet. Bilo je to jedno lijepo razdoblje u mom životu, premda vrlo idealizirano, kako zapravo i treba biti u tim godinama kad želimo okrenuti svijet. 
Hladan tuš je nastupio diplomom. Naivno sam mislila da moje sposobnosti i znanje, kao i izvrsnost mogu nadvladati predrasude. Nažalost tome nije bilo tako. Nitko me nije pitao za ocjene, za ono što znam i mogu.

"Nikad ne naglašavam svoj invaliditet, nikad ne govorim da mi je nešto teško ili da ne mogu"

Uglavnom me nisu pozivali na razgovor u natječajima na kojima sam bila jedini kandidat s odgovarajućom strukom. Kada bi me i pozvali, bili su to mučni razgovori u kojima sam doživljavala poniženja i svu ljudsku zloću koja se javlja u situacijama kad su ljudi puni predrasuda, straha i neznanja. Više od kršenja zakona, rastužuje način na koji su ravnatelji ustanova pružali otpor.
Žalosti činjenica da je riječ o struci koja bi trebala raditi na razbijanju predrasuda, na podizanju kvalitete života osoba s invaliditetom, na promicanju njihovih prava. U tom teškom razdoblju mog života, u kojem sam zaista na trenutke bila i očajna, shvatila sam da od nikoga neću dobiti podršku i da moram nešto učiniti sama. Osobno smatram da je fakultet trebao reagirati na kršenje zakona, kao i na članove svoje struke nakon nedopustivih ponašanja koje sam doživljavala. Ja se nikako ne slažem s izjavama da oni samo educiraju,  jer za mene je proces edukacije mnogo više od pukog prezentiranja činjenica, a posebice u struci poput ove.

Knjižnica za djecu s oštećenjem vida

U svakom slučaju, odlučila sam se početi provoditi program rane intervencije za djecu s oštećenjem vida, koji sam počela provoditi s djecom iz Udruge slijepih PGŽ. Za to vrijeme prije sedam godina, taj program  bio je prilično inovativan,  jer rana intervencija nešto kasnije počinje ulaziti u Hrvatsku. Paralelno s tim programom, volontiram u vrtiću u kojem, ironije li, kasnije ne mogu raditi kao osoba s oštećenjem vida. Kako sam to mogla raditi godinu dana kao volonter? Prema mom mišljenu, bilo je pitanje zbog kojeg me se uzelo u obzir i nakon čega se moj program počinje financirati kao radno mjesto u sklopu Odjela za djecu s oštećenjem vida. Sada nakon sedam godina i dalje sam voditeljica  istog programa, ali sam u međuvremenu završila poslijediplomski specijalistički studij, rane intervencije u edukacijskoj rehabilitaciji studij bibliotekarstva, položila odgovarajući stručni ispit i postala voditeljica Prve dječje knjižnice za  djecu s oštećenjem vida. Još jedna usluga za djecu s oštećenjem vida koja je u odnosu na vrijeme i državu u kojoj živimo, prilično ispred vremena. U tih sedam godina napisala sam brojne stručne članke, sudjelovala na raznim stručnim skupovima, pri dovršetku sam izdavanja prve stručne knjige, uređujem časopis, sudjelujem u raznim projektima i tako sam na mnoge načine dokazala da sam mogla i da mogu.

"U svojoj 33. godini mogu reći da sam uspjela i premda je to isključivo mojim zaslugama, smatram da kao osoba s invaliditetom ne bih smjela biti prepuštena sama sebi i svojim mogućnostima"

Sada više nitko i ne postavlja pitanje o tome da li mogu pa se vrlo često zaboravlja da ipak neke stvari ne radim u istim uvjetima poput drugih. Tome sam možda i sama pomalo kriva,  nikad ne naglašavam svoj invaliditet, nikad ne govorim da mi je nešto teško ili da ne mogu. Mislim da je to posljedica moje borbe unutar sustava da se uklopim, ali to zapravo nije prihvaćenost? Složiti ćete se sa mnom da sam se dobro uklopila i izborila za priliku da se uklopim. A što je s onima koji se ne mogu uklopiti na način koji sam ja mogla? Što je s onima kojima treba mnogo prilagodbe da se uklope? Ne bi li sustav baš zato trebao funkcionirati? Smatram da zakoni sami po sebi nisu dovoljni. Nužno je postojanje institucija unutar sustava koje će međusobno surađivati u cilju dobrobiti pojedinca. Sustav treba imati mehanizme nadzora, kontrole koji će pratiti pojedinu osobu s invaliditetom, procjeniti njezine mogućnosti, u skladu je s time školovati, profesionalno usmjeriti i na kraju planirati radno mjesto na kojem će ona moći ispunjavati zahtjeve koje određeno radno mjesto pred nju postavlja. Takvim načinom izbjegli bi se nepotrebni troškovi za državu, a osobe s invaliditetom ostvarivale bi svoja prava   kao u potpunosti ravnopravni članovi društva. Strah, predrasude i neznanje poslodavaca kao vodeći razlozi nezapošljavanja osoba s invaliditetom bili bi smanjeni, a pozitivni primjeri bili bi put prema društvu u kojem će osobe s invaliditetom biti zaista prihvaćene. Prihvaćanje različitosti i tolerancija u pojedinom društvu ne postižu se zakonima, već primjenom istih koji za posljedicu imaju dobre primjere. To opet podrazumjeva da svi zaista odgovorno rade ono zbog čega se nalaze na pozicijama koje utječu na donošenje  i provođenje dobrih rješenja.

Ima nade, unatoč svemu

Željela bih poručiti svima koji traže posaov - borite se, jer kada imate viziju, kreativnost i znanje, uspjeh mora doći. Budite najbolji u onom što volite i možete raditi. Izvrsnost je najbolja kompenzacija za nedostatak koji je posljedica vašeg invaliditeta.
Poruka poslodavcima je da pokušate gledati čovjeka. Ne stavljajte osobu s invaliditetom unutar kategorija, ne pružajte joj poseban tretman, procjenite je na temelju njezinih osobnih kvaliteta i mogućnosti. Dajte osobi s imenom i prezimenom priliku! Vjerujte da će svaka osoba koja je prošla težak put do trenutka kada je vama zakucala na vrata u nadi da ćete joj pružiti priliku znati biti zahvalna za istu te će je znati  iskoristiti. Pružanjem takve prilike  poslodavci dragi,    gotovo sigurno ćete si osigurati  najlojalnijeg radnika u kolektivu!
U svojoj 33. godini mogu reći da sam uspjela i premda je to isključivo mojim zaslugama, smatram da kao osoba s invaliditetom ne bih smjela biti prepuštena sama sebi i svojim mogućnostima. Informacije i mogućnosti trebaju biti jednako dostupne svima putem sustava razvijenog društva koje težimo biti."

Božica Ravlić

Objavljeno: 02.05.2013